“Kolika je cijena ljudskoga života?”

Nekomu se doista sablažnjivim može činiti i sam naslov ovoga teksta, pa je možda bolje da odmah odustane od čitanja njegova nastavka. Je li uopće moguće procijeniti ljudski život? Koliko on vrijedi? U kunama od kojih smo se oprostili (zasad), u eurima kojima ovladavamo, u dijamantima…? Po čemu se može mjeriti, vagati, procjenjivati vrijednost čovjekova? „Po odredbi Hrvatske biskupske konferencije prva nedjelja u veljači se slavi kao ‘Dan života’. Misni obrazac uzima se od nedjelje, a barem dio propovijedi neka se posveti temi o promicanju kulture života, odnosno poštivanju ljudskog života od začeća do prirodne smrti.“ – kaže nam danas Crkva. Je li dovoljan samo jedan dan u godini ili bi svaki dan u godini trebao biti slavlje života? Ako ste od ovoga teksta očekivali odgovore, moram vas razočarati: uglavnom ćete dobiti samo još pitanja. Nestvarnim se čini da u 21. stoljeću raspravljamo o vremenu početka i završetka ljudskoga života, o tome što je muško, a što žensko, da bi trudnoća trebala biti radost, o dostojanstvu starijih, o vrijednosti života osoba s teškoćama u razvoju i s invaliditetom; čini mi se ponekad sva ta rasprava posve deplasiranom. Je li moguće da je čovjek bio na Mjesecu, da istražuje Mars, postavlja fizikalne teorije nezamislive prije samo 50 ili stotinu godina, a još uvijek nije dokučio, shvatio i prihvatio elementarne istine o samome sebi? Je li moguće da sve to čovjek ne zna o sebi ili možda ipak samo ne želi znati? Nalazimo se u vremenu borbe za osnovno ljudsko pravo: na život, na postojanje, na bivanje. Kada je tvoje pravo na izbor postalo jače od moga prava na disanje, treptanje, kretanje, mišljenje – na življenje? Onda kada je nadvladalo orwellovsko „Svi smo jednaki. Samo su neki jednakiji od drugih.“ Skrivanje iza slobode izbora nije ništa drugo nego sebični kukavičluk kojega treba iskorijeniti iz ljudskoga roda jer on čovjeku nije svojstven. On je svojstven čovjekovu neprijatelju koji sije laži, a najveća od njih je da ijedno ponašanje, ijedna akcija može proći bez reakcije; ijedan uzrok bez posljedice.

Ako uzmemo samo pitanje pobačaja, tog zločina koji okaljava lice čovječanstva, mi bismo „i ovce i novce“: bez pojma uzdržljivosti, čistoće, apstinencije, vremena za vrijeme i na vrijeme – bespoštedno želimo zadovoljiti svoje potrebe i, premda odrasli, od zrelosti smo daleko. I onda se dogodi „tragedija“ – začet je novi život. Sotona ulijeva strah debeo i vruć poput tekućeg olova u naše srce. Radost je nadvladao strah od života. Izmislimo 1001 razlog zašto je bolje prekinuti život neporecivo i neosporno drugog i drugotnog bića u nama, a samo jedan razlog je dovoljan da mu dopustimo da živi. I taj jedan je dovoljno glasan da, bez obzira na našu odluku, odjekne do dubine srca Oca Nebeskog, a odjekuje i u našem za cijelo vrijeme trajanja našega života.

Prestanimo se zavaravati da možemo biti nesvrstanima. Za život se mora boriti i za pravo na život onih koji se sami ne mogu izboriti. To će biti tezarij i matura čovječanstva. Hoćemo li proći ili pasti taj ispit?

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike