Tko tebe kamenom…

„Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ „Nitko, Gospodine.“ „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.“
Ovaj prizor, ova lekcija milosrđa, odjekuje kroz vjekove, sve do (da)nas. Koliko puta smo se i sami našli u situaciji kad smo brzi osuditi druge, a spori priznati vlastite slabosti? Koliko puta smo zaboravili da smo i mi samo ljudi, da i mi trebamo milosrđe? Svijet u kojem živimo često traži pravdu, ali ne onu božansku, već onu hladnu, neumoljivu, koja ne uzima u obzir srce čovjeka, niti mogućnost obraćenja.
Isus nas uči drugačije. Njegova pravda nije slomiti, već podići. Nije osuditi, već spasiti. Ne znači to da Isus opravdava grijeh – on jasno govori ženi: „Više ne griješi.“ Ali prije nego što joj to kaže, on joj vraća dostojanstvo. Prije nego što ukazuje na njezinu slabost, on joj pokazuje ljubav. Milosrđe ne znači zatvarati oči pred pogreškama, već gledati čovjeka očima nade, vjerovati u mogućnost promjene.
Možemo zamisliti kako se ta žena osjećala u tom trenutku. Očekivala je smrt, a dobila je život. Očekivala je osudu, a dobila je oprost. Možemo zamisliti i farizeje, kako odlaze pognutih glava, možda prvi put suočeni s vlastitom nesavršenošću. Možemo zamisliti i sebe u tom prizoru – gdje stojimo? Jesmo li među onima koji stišću kamenje u rukama, ili među onima koji ponizno odlaze, svjesni vlastitih grijeha? Ili smo možda žena, uhvaćeni u vlastitim slabostima, trebajući oprost koji ne možemo zaslužiti, ali koji nam se ipak nudi?
Isusova ljubav nadilazi ljudske granice. Ona ne mjeri prema ljudskim zakonima, ne važe grijehe na vagi, ne presuđuje po vanjskom izgledu. On vidi srce. Vidi suze kajanja. Vidi čežnju za novim početkom. I to je ono što nudi svakome od nas – priliku da ostavimo kamenje, priliku da odbacimo teret osude, priliku da više ne griješimo.
Kamenje u rukama farizeja simbolizira ono što i mi često nosimo – predrasude, sumnje, ljutnju, nerazumijevanje. Koliko često mislimo da imamo pravo osuditi drugoga, dok zaboravljamo na vlastite slabosti? Isus nas poziva da pustimo to kamenje, da prestanemo biti suci jedni drugima, jer svi smo potrebni Božjeg milosrđa. Kad bismo naučili gledati druge onako kako ih Bog gleda, svijet bi bio drugačiji. Kad bismo znali oprostiti onako kako je Isus oprostio, naše bi riječi bile nježnije, sudovi blaži, a odnosi ispunjeniji ljubavlju. Jer ljubav nije slabost. Milosrđe nije popuštanje. Naprotiv, to je najveća snaga – snaga koja pobjeđuje mržnju, snaga koja mijenja srca, snaga koja, umjesto da ubija, daje život.
I nama se pruža prilika – ne samo da pustimo kamenje iz ruku, nego i da se oslobodimo unutarnjih okova koji nas zarobljavaju. Jer Isus ne samo da ne osuđuje, on liječi. Njegove riječi nisu samo utjeha, nego i snaga za novi početak.
Neka nam susret Isusa i žene zatečene u preljubu ostane zapisan u mislima, kao podsjetnik da nitko od nas nije bez grijeha, ali i kao poziv da budemo milosrdni, jer milosrđe koje dajemo jest milosrđe koje će nama biti dano. Neka nas podsjeti da smo svi pred Bogom jednaki – svi potrebni njegove ljubavi, svi pozvani da ljubimo i opraštamo.

fra Filip Pušić, župni vikar