Tko će naći ženu vrsnu… A muškarca?

RAZMATRANJE

Nerijetko se u katoličkim krugovima susrećemo s paradigmom „žene vrsne“. Pa se onda raspreda kakva je ona i, još češće: kakvom bi trebala biti. Tu se onda selektivno citira Pavao i podvrgavanje žena muškarcima, pa se citira današnji ulomak iz prvoga čitanja i tako dalje… No i dalje se nigdje ne nazire što ili tko bi to bio „muškarac vrstan“ ili kako već. Sveto pismo ipak jasno i nedvosmisleno govori o identitetu žene i muškarca, ali se – ponavljam – često izbirljivo uzima kako je što potrebno, ne imajući u vidu cjelovitu kršćansku antropologiju. S druge strane, u nekim drugim krugovima, muškarca se svodi na zlostavljača koji samom svojom pojavom ili zbog „grijeha svojih predaka“ ugrožava ženu. Svaki pokušaj nadmetanja ili isticanja „tko je važniji“ nema veze s kršćanskim pogledom na čovjeka i pravo je sotonsko djelo koje se suprotstavlja Božjem planu za čovječanstvo.

Muškarac i žena se u cjelovitom smislu opisuju kao – čovjek. Već se tu susrećemo s „jezično-pojmovnom poremećenošću“ u kojoj se čovjeka identificira s pojmom muškarca. Pa se kaže „čovjek i žena“, a žena je pri tome – što? Čovjek je i muškarac i žena, odnosno i muškarac i žena su čovjek. Stvoreni na sliku i priliku Božju, pozvani na ostvarivanje ljubavi i stvaranja u ovome svijetu, na način na koji ih Gospodin, u skladu s njihovim talentima, poziva; netko za brak, netko za duhovni poziv, misionarski, karitativni itd… Stoga je bespredmetno i deplasirano govoriti, barem iz perspektive biblijske kršćanske antropologije, o nekakvim ulogama i funkcijama koje bi bile dane unaprijed. Jasno je da između muškarca i žene postoje razlike, ne samo biološke nego i puno dublje: emocionalne, psihološke, duhovne. Između dvaju pasa postoje razlike, kao i između dviju paprati ili tratinčica; ne treba biti neki genijalac da bi se to razumjelo.

Koliko su duboke razlike između muškaraca i žena? Uopće se ne može jasno izreći. Svatko tko bi to pokušao svrstati u tablice ili izvesti jednostavnu jednadžbu, bio bi preuzetan, pa i naivan. Svaki govor o „tipično muškome“ ili „tipično ženskome“ slijepa je ulica. Mogli bismo se usuglasiti da „generalno“ postoje neka „svojstva“ muškaraca i žena, ali nakon pet ispitanika/ica, doći će šesti/a i porušiti čitav koncept. Kako se onda postaviti prema ovome tako složenome odnosu? Činjenice su da smo različiti, da smo upućeni jedni na druge, da smo „osuđeni“ na suživot. To nas dovodi do zaključka da prestanemo generalizirati s obzirom na spol i počnemo upoznavati jedni druge: komunicirati, razgovarati, izražavati se. Ja moram naučiti tvoj jezik ljubavi, a ne očekivati da ti samo moj znaš. Ali, jednako tako, ti moraš znati moj jezik ljubavi, a ne očekivati da se ja samo tebi prilagođavam. Kada postoji temeljni stav dobrohotnosti, sve se može.

Tako da, umjesto da se bavimo raspravama gdje je čije mjesto, najprije moramo poznavati sami sebe, a to je najčešće ujedno i najteži posao; susresti se sa samima sobom. Kršćanski brak sakramentalno je posvećen i u dostojanstvu ravnopravan savez supružnika. Svaka druga definicija složena je ovisno o spolu onoga tko ju je slagao. Svaki brak trebao bi imati pravu „ratnu strategiju“. Nećeš u najžešće bitke slati nekoga samo zato što ti je simpatičan. Partneri trebaju sami procijeniti što je čija jača strana i u skladu s tim, a ne u skladu s opće prihvatljivim društvenim normama, organizirati život i djelovanje, bilo ad extra ili ad intra. Sve ostalo je čisto gubljenje vremena. Pozvani svojim talentima sudjelovati u stvaranju svijeta u zajedništvu ljubavi i mira, otvorimo se Gospodinu i primimo njegove milosti svima nama namijenjene.  

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike