Čežnja je naša velika
Započinjući vrijeme iščekivanja, liturgija Crkve nas ne usmjeruje samo na slavlje Božića, nego nas pripravlja na trostruki Isusov dolazak. Prvi je povijesni i njega ćemo proslaviti na Božić. Drugi je onaj na kraju ljudske povijesti, a treći je skroviti, smješten između ova dva: svakidašnji Isusov dolazak. Da bi smo mogli dočekati Isusov dolazak, u nama mora biti budno srce. Zato je temeljna karakteristika ili stav došašća budnost, tj.bdijenje.
Došašće je vrijeme u kojemu ćemo mi kršćani postati svjesni da je naš boravak ovdje na zemlji ograničen i da smijemo pogledati u ono što mi kršćani nazivamo spasenjem. Naravno, danas nam je teško govoriti o pojmu spasenje. Od čega trebamo biti spašeni? Bijeda i glad – postoje među nama siromašni ljudi koji trebaju našu pomoć i podršku. To je stvar u kojoj trebamo iskazati dobru volju. Ali mnoge druge, kojima smo izloženi, kao na primjer sve više osamljenosti, gubitka smisla za solidarnost, nedostatak smisla života i mnoge druge ne uzimamo više tako ozbiljno, jer nam je toliko toga ponuđeno da se ne možemo više suočiti s našim nutarnjim težnjama.
A upravo vrijeme adventa možemo iskoristiti da već jednom pogledamo naš život u cijelosti i osjetimo naše najdublje čežnje i nadanja, ali i ono u čemu leže naši strahovi i brige.
To je čežnja za sigurnošću, zaštićenošću, čežnja da se u životu nađe neki oslonac, upravo onda ako netko ima osjećaj da stoji pred životnom provalijom. A provalije nam se često u životu otvaraju: propast neke veze, neuspjesi u školi ili zvanju, propast životnog plana, smrt neke ljubljene osobe i mnogo, mnogo više.
Upravo u ovom vremenu je čežnja tako velika da se odmorim na nečijem ramenu, da se mogu čak isplakati, da mogu bol i tugu slobodno pustiti. A upravo to se u našem društvu pokazuje kao slabost, slabost koja se nikako ne smije dopustiti. Samo onaj koji svoje čežnje shvaća ozbiljno, može biti spreman dopustiti da mu ih netko ispuni.
Naše društvo je spremno sve naše čežnje, u većoj ili manjoj mjeri, ispuniti s mnogo pompe. A zapravo opažamo da ono pokušava naše čežnje prebaciti na kanale različitih proizvoda, posebno da probude u nama težnju za većim i boljim ponudama. Ovo sprječava mnoge ljude da shvate ozbiljno svoje najdublje čežnje i da ih izraze. Upravo s tom pozadinom je poziv na adventsku budnost vrlo hitan zahtjev. Tko budnim očima promatra vlastite čežnje i potrebu za spasenjem, taj će biti sposoban prihvatiti spasiteljske ruke Božje u svom životu.
Vrijeme došašća nas poziva da izađemo iz predbožićne groznice. Ali ne da bismo ušli u prividnu idilu adventskog vremena i običaja, nego da krenemo onim sasvim drugačijim putem, onim kojega nam pokazuju tekstovi ove i idućih nedjelja: put budnosti i pažnje na vlastite najdublje čežnje i nadanja, ali isto tako na put najdubljih čežnji i nadanja drugih ljudi i cijeloga čovječanstva.
fra Filip Pušić