Prvi utorak sv. Antunu

Euharistijsko slavlje prvog od 13 utoraka sv. Antunu, na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka u Župi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu predvodio je župnik Župe sv. Petra u Vatikanu fra Agnello Stoia.

Na početku misnog slavlja sve prisutne pozdravio je domaći župnik i rektor Bazilike fra Ivan Marija Lotar rekavši da je silna radost prisutna u srcima jer je započela pobožnost „13 utoraka sv. Antunu“. Također je čestitao imendan svima koji nose ime sv. Josipa. Zahvalio je medijima na prenošenju misnih slavlja te je posebno pozdravio „Papinoga župnika“ fra Agnella. „Dragi brate Agnello, dobrodošao među nas! Ti si hodočasnik nad hodočasnicima i hodočasnik među hodočasnicima, ali i brat koji je došao ohrabriti svoju braću iz samih temelja Katoličke Crkve“, rekao je fra Ivan te mu uime župne zajednice poklonio sliku autorice Anijane Gajić.

Fra Agnello je na početku homilije zahvalio provincijalnom ministru Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenku Hontiću na pozivu te je pozdravio sve okupljene, kao i one koji su pratili misu putem medija.

Kazao je da zna da se sveti Josip, čuvar sveopće Crkve, posebno časti i kao zaštitnik Hrvatske. Potom se osvrnuo na naviještena liturgijska čitanja povezujući Abrahama i sv. Josipa. Istaknuo je da su obojica bili pravedni. „Očito je, bilo za Abrahama bilo za Josipa, da biti pravedan pred Bogom ne znači jednostavno se prilagoditi zapovijedima, pa bile one i obvezujuće. Naprotiv, stavljeni u teško stanje ovi ih nadilaze vjerom, nadajući se protiv svake nade, stavivši se u stanje traženja, da se Bog očituje kao Bog slobode i života. Na koncu će Abraham dobiti Izaka zdrava i spašenog, a Josip će Mariju uzeti za svoju ženu“, rekao je propovjednik.

Potom je poručio da je Abraham postao otac mnoštva jer je znao dati slobodu sinu Izaki, a Josip je uzeo k sebi Mariju i posvojio Isusa kao vlastitog sina te ga tako povezao s potomstvom kralja Davida. „Uz to, Gabrijel mu tumači kako će ovo dijete biti na spasenje svojeg Naroda, štoviše, baš će on sam biti Spasitelj“, naglasio je.

U nastavku je fra Agnello rekao da je sv. Antun bio oduševljen primjerom prvih franjevačkih mučenika, u Coimbri napustio samostan regularnih kanonika svetog Augustina, da bi navukao skromnu odjeću Male braće u crkvi sv. Antuna opata. „Želio je dati život za Krista, propovijedati među nevjernicima i podnijeti mučeništvo. Tako je naumio ostvariti svoj ulazak među Malu braću i poduzeti odlazak u Maroko, ali je Gospodin drugačije odredio za mladoga i zanosnoga franjevca, koji će vrlo brzo doživjeti teško razočaranje“, kazao je podsjetivši na brodolom na obalama Sicilije. Dodao je da je to bio i „brodolom njegovih snova o mučeništvu“.

„Trebalo je krenuti drugim smjerom, ali kojim putem? Sve je žrtvovao radi ostvarenja svojeg nauma, a sada mu ništa od toga nije ostalo u ruci. Što je trebao učiniti, kamo je trebao ići?“, zapitao se propovjednik te podsjetio na „kapitul na rogožinama“ 1221. godine, nakon kojega je Antun bio poslan u samotište na Montepoalu da osigura dnevnu misu zajednici braće u šumi. „Da su to vidjeli njegovi bogati rođaci i kanonička subraća: kakav je to samo kraj ovaj njihov dočekao. I kakvo razočaranje za siromašnoga brata Antuna!“, rekao je.

Potom je ustvrdio da se i Antun, poput Abrahama i Josipa, našao u teškoj situaciji u kojoj treba odgovoriti očima vjere postavivši sebe u stanje traženja. „Vjerovati, ustrajati i, konačno, procvasti postavši ocem. Znamo svi dobro kako se nastavila ove prekrasna duhovna pustolovina našega dragoga svetog Antuna. Ali kušnja kroz koju je prošao bila je doista jako velika, te je i on vjerovao protiv svake nade, povjerivši se Bogu sve do kraja“, naglasio je župnik vatikanske Župe sv. Petra.

Okupljene je podsjetio da takva duhovna iskustva nisu strana nijednom vjerniku. „Na poslu, s prijateljima, u obitelji, u raznim okolnostima života i naši se snovi, i naši nacrti, i naša očekivanja, ako želimo biti pravi učenici Gospodinovi, konkretiziraju u odabiru koji se može mjeriti s Kristovim križem. A to su okolnosti koje često ne ovise o našoj osobnoj volji“, istaknuo je.

Potom se prisjetio studija s fra Miljenkom u Seraphicumu početkom ratnih 90-ih godina te dodao da se i danas čini da je svijet poludio. „Čini se kao da se pomračilo svjetlo razuma, a kao da su i nestali temeljni znakovi čovještva. Naša se vjera izražava poput nade protiv svake nade, kao što nas papa Franjo poziva da poduzmemo u ovo vrijeme priprave na Jubilej kojemu nije slučajno odabrano geslo ‘Hodočasnici nade’“, rekao je fra Agnello i citirao Papine riječi izrečene na Svjetskom danu mladih u Lisabonu.

Na kraju homilije poručio je da mu je poznata i čudesna zaštita Majke Božje od Kamenitih vrata. „Pod pepelom ljudskih nesreća, kada se rasplinjuju naši snovi i naša iščekivanja odlaze u dim, neka vas lik Djevice od Kamentih vrata, naša Gospa od nade, uvijek razvedruje i hrabri vjerovati u Kristovo evanđelje, da biste se nadali protiv svake nade i ponovno procvali, život obnovivši iz pepela“, zaključio je.

Na kraju mise župnik fra Ivan zahvalio je svima, napose onima koji godinama dolaze častiti sv. Antuna. Fra Agnellu je zahvalio što je došao u Hrvatsku istaknuvši da je siguran kako je njegov dolazak bila neizmjerna milost za sve prisutne.

Fra Agnellovu homiliju donosimo u cijelosti:

“Predraga braćo i sestre, Gospodin vam dao mir!

       Veoma sam zahvalan fra Miljenku, provincijskom ministru ovoga bratstva, što me pozvao u Zagreb, u Baziliku svetog Antuna Padovanskog, koju vode franjevci konventualci, moja subraća, a koje pozdravljam s osobitim osjećajima, zajedno s rektorom i župnikom, fra Ivanom. Veoma sam zahvalan i svima vama za doček i pažnju. Pozdravljam isto tako i sve one koji su s nama povezani putem medija: rekli su mi da vas ima mnogo. Pozdravljam vas s mnogo osjećaja, svi ujedinjeni u molitvi. Hvala!

       Znam da se sveti Josip, čuvar sveopće Crkve, posebno časti i kao zaštitnik vaše domovine, te je stoga ovo uistinu jedinstveni dan te je upravo Providnost htjela da upravo ja, župnik Svetog Petra u Vatikanu i brat franjevac, predslavim ovu Euharistiju na prvi dan od Trinaest utoraka pred blagdan svetog Antuna. Blagoslivljajmo stoga Gospodina što tako mudro raspolaže našim nacrtima.

       Čuli smo u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima ono što apostol govori o Abrahamu: “Povjrovao je, stalan u nadi protiv svake nade, te postao ocem”. Vjerovati,

ostati stalan, postati ocem – koraci su koje je Abraham trebao poduzeti kako bi njegova vjera bila “potvrđena kao pravda”. U Evanđelju pak Matej kaže za Josipa da je bio “muž pravedan” jer je bio odlučio ne ostvariti Mojsijev zakon koji je predviđao kamenovanje za žene preljubnice – znao je da on nije otac djeteta koje je Marija nosila u svojem okrilju – te je stoga bio naumio potajno je otpustiti.

       Očito je, bilo za Abrahama bilo za Josipa, da biti pravedan pred Bogom ne znači jednostavno se prilagoditi zapovijedima, pa bile one i obvezujuće. Naprotiv, stavljeni u teško stanje ovi ih nadilaze vjerom, nadajući se protiv svake nade, stavivši se u stanje traženja, da se Bog očituje kao Bog slobode i života. Na koncu će Abraham dobiti Izaka zdrava i spašenog, a Josip će Mariju uzeti za svoju ženu.

       Abraham je postao otac mnoštva jer je znao dati slobodu sinu Izaku: nakon žrtve, silazeći s gore, odlomak Knjige postanka kaže da su bili sami Abraham I dvojica slugu, a da Izaka nije bilo s njima. Abraham je, napustivši posesivno i puko fizičko očinstvo, nije više samo otac “sina Obećanja”, već je spreman postati našim ocem u vjeri, ocem svih koji vjeruju. A Josip, pouzdavši se u riječi Gabrijela koji mu u snu progovara, uzet će k sebi svoju ženu i dati ime djetetu, posvojivši ga kao vlastitog sina, te ga tako povezuje s potomstvom kralja Davida. Uz to, Gabrijel mu tumači kako će ovo dijete biti na spasenje svojeg Naroda, štoviše, baš će on sam biti Spasitelj.

       U životu svetog Antuna čitamo kako je oduševljen primjerom prvih franjevačkih mučenika, u Coimbri napustio samostan regularnih kanonika Svetog Augustina, da bi navukao skromnu odjeću Male braće u crkvi sv. Antuna opata. Stoga je napustio plemićko ime Ferdinand, dobiveno u obitelji, i preuzeo ime svetoga naslovnika ove crkve. Želio je dati život za Krista, propovijedati među nevjernicima i podnijeti mučeništvo. Tako je naumio ostvariti svoj ulazak među Malu braću i poduzeti odlazak u Maroko, ali je Gospodin drugačije odredio za mladoga i zanosnoga franjevca, koji će vrlo brzo doživjeti teško razočaranje. Brodolom na obalama Sicilije bit će i brodolom njegovih snova o mučeništvu. K tome je nastupila i bolest koja mu je spriječila mogućnost odlaska u Maroko. Trebalo je krenuti drugim smjerom, ali kojim putem? Sve je žrtvovao radi ostvarenja svojeg nauma, a sada mu ništa od toga nije ostalo u ruci. Što je trebao učiniti, kamo je trebao ići?

       Tekla je godina 1221. I u Asizu je sveti Franjo bio sazvao za svoju braću glasoviti skup poznat kao “kapitul na rogožinama”. I Antun je tamo krenuo. U krugu pet tisuća braće pristigle iz svih krajeva, gotovo nitko nije računao na mladoga portugalskoga fratra. Na kraju je bolonjski provincijal, doznavši da je Antun svećenik, poslao ovoga u jedno samotište, na Montepoalu, da osigura dnevnu misu zajednici braće u šumi. Da su to vidjeli njegovi bogati rođaci i kanonička subraća: kakav je to samo kraj ovaj njihov dočekao. I kakvo razočaranje za siromašnoga brata Antuna!

       I on se, poput Abrahama, poput Josipa, našao u teškoj situaciji kada treba odgovoriti očima vjere, postavivši sebe u stanje traženja koje mi danas nazivamo “prepoznavanjem”. Vjerovati, ustrajati i, konačno, procvasti postavši ocem. Znamo svi dobro kako se nastavila ove prekrasna duhovna pustolovina našega dragoga svetog Antuna. Ali kušnja kroz koju je prošao bila je doista jako velika, te je i on vjerovao protiv svake nade, povjerivši se Bogu sve do kraja.

       Ova duhovna iskustva, braćo i sestre, nisu strana životu svakog od nas pojedinačno. Na poslu, s prijateljima, u obitelji, u raznim okolnostima života i naši se snovi, i naši nacrti, i naša očekivanja, ako želimo biti pravi učenici Gospodinovi, konkretiziraju u odabiru koji se može mjeriti s Kristovim križem. A to su okolnosti koje često ne ovise o našoj osobnoj volji.

       Prisjećam se godina studija s fra Miljenkom u rimskome “Seraphicumu”, početkom 90-tih godina, kada je na cijelome Balkanu poput strašne vatre plamtio rat; a prošlih godina u vas je jak potres izazvao silnu paniku, smrt i razaranja. I danas se čini da je svijet poludio, ne samo zato što ratovi bijesne blizu nas. Nije baš jako udaljena Ukrajina, a valovi istoga Sredozemnog mora oplakuju hrvatske obale i one blizu Gaze. Čini se kao da se pomračilo svjetlo razuma a kao da su i nestali temeljni znakovi čovještva. Naša se vjera izražava poput nade protiv svake nade, kao što nas papa Franjo poziva da poduzmemo u ovo vrijeme priprave na Jubilej kojemu nije slučajno odabrano geslo “Hodočasnici nade”.

       Citiram papu Franju iz govora održanog na Svjetskom danu mladih u Lisabonu, izgovorenom studentima: “Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte! U ovom povijesnom odsjeku izazovi su golemi, bolni su jecaji. Uočavamo treći svjetski rat u dijelovima. Ali prihvatimo rizik mišljenja kako nismo u smrtnoj agoniji, već na porođaju, ne na kraju već na početku velikoga spektakla. Treba nam hrabrosti tako razmišljati.” (Govor studentima, 3. kolovoza 2023.). To je Abrahamova hrabrost, to je Josipova hrabrost, to je Antunova hrabrost: nadati se protiv svake nade, imati povjerenja u Boga koji je uvijek na djelu, u povijesti svakoga od nas i cijeloga čovječanstva.

       Poznato mi je kako je vaša zaštitnica na Kamenitim vratima Majka Božja koja je na čudesan način spasila svoj lik iz rasplamtjeloga požara. Pod pepelom ljudskih nesreća, kada se rasplinjuju naši snovi i naša iščekivanja odlaze u dim, neka vas lik Djevice od Kamentih vrata, naša Gospa od nade, uvijek razvedruje i hrabri vjerovati u Kristovo evanđelje, da biste se nadali protiv svake nade i ponovno procvali, život obnovivši iz pepela. Amen.”

Izvor: IKA

Foto: Badrov

Preveo: fra Ljudevit Maračić