Održana inspirativna večer posvećena sv. Šarbelu
U ponedjeljak 13. svibnja 2024. Centar „Talent za tebe“ u suradnji s našom Bazilikom, uspješno je organizirao inspirativnu večer posvećenu sv. Šarbelu, uz posebnoga gosta Raymonda Nadera, predsjednika molitvene organizacije „Obitelj sv. Šarbela“ koji je prisutnima iznio svoje svjedočanstvo.
Raymond Nader, rođen 1961. godine u Libanonu, maronitski je kršćanin s dubokom povezanošću sa sv. Šarbelom. Kao elektromehanički inženjer specijaliziran za nuklearnu fiziku, Raymondov život doživio je značajan duhovni preokret tijekom molitve 1994. godine. Njegova duhovna iskustva učvrstila su njegovu vjeru i potaknula ga na osnivanje molitvene grupe “Obitelj sv. Šarbela,” službeno priznate od strane Crkve 2010. godine. Također je bio ključan u osnivanju kršćanske televizijske postaje „Tele Lumiere“ i pokreta „Liban Message Movement“ za promicanje pomirenja u Libanonu.
Raymond Nader, poznat po svojim dubokim duhovnim iskustvima povezanima sa sv. Šarbelom, podijelio je svoje svjedočanstvo koje je mnoge prisutne dirnulo i potaknulo na razmišljanje. Njegovo kazivanje o susretu s božanskim svjetlom i čudesnom znaku na ruci, koji je doživio tijekom molitve u samostanu sv. Šarbela, pružilo je prisutnima uvid u duboku duhovnu stvarnost i snagu vjere.
Snimku cijeloga susreta potražite na YouTube kanalu naše Bazilike.
Nakon svjedočanstva, uslijedila je sveta misa koju je predslavio fra Ivan Marija Lotar, rektor bazilike sv. Antuna Padovanskog. Euharistijskim klanjanjem i čašćenjem relikvija sv. Šarbela zaključila se večer, pružajući prisutnima priliku za osobnu molitvu i duhovno zajedništvo.
O Centru „Talent za tebe“
Centar za razvoj talenata “Talent za tebe” neprofitna je organizacija koja okuplja stručnjake iz različitih područja – teologe, psihologe i osobe raznih kompetencija i talenata, spremne svoje darove upotrijebiti za izgradnju zajednice, Crkve i društva. Naša misija je pružati podršku pojedincima, zajednicama, bračnim parovima, voditeljima i mladima, te svima zainteresiranima u otkrivanju i razvoju talenata, boljem razumijevanju sebe, svoje osobnosti i afiniteta.
Više info na: http://www.talent4you.org/
“O moj Bože, Ti si mi sve poklonio!”
„Što bismo mogli reći o divnom cvijetu svetosti, koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije. On povezuje naš svijet pun bogatstva i komfora sa svijetom siromaštva, pokore i askeze koja oslobađa dušu da se uzdigne prema Bogu.“ (papa Pavao VI.)
Obitelj Makluf pripadala je istočnoj kršćanskoj grani Maronita. Oni se nikada nisu odvojili od Petrove Stolice. Maroniti su jedni od sjedinjenih istočnih Crkava, kojima je biskupijski poglavar, Patrijarh, stolovao neko vrijeme u Antiohiji. Oni imaju svoje istočne obrede, a čuvaju čistoću vjere i sakramenata. Ime im potječe od pustinjaka Marona koji je umro na glasu svetosti u petom stoljeću, prije 423. godine. Poznat je iz jednog pisma sv. Ivana Krizostoma.
Obitelj sv. Charbela: Mali zemljoradnik Antun Machluf bio je oženjen Brigitom. Obitelj ovih siromašnih, vrijednih i bogobojaznih ljudi imala je tri sina i dvije kćeri. Sinove Hanna, Bichara i Jussefa, a kćeri Kune i Wardah. Najmlađi se sin Jussef (Josip) rodio 1828. godine. Otac je umro nakon samo tri godine, nakon čega je stric preuzeo brigu o obitelji.
Pri jednome susretu s naizgled zalutalim redovnikom, mladom je pastiru Josipu (kasnije Charbelu), rekao: „Kada se Mir Kristov jednom ukorijeni u tebi, tada ćeš drugima donositi mir, liječiti ih od njihovih strahova u životu i od njihovih sumnji. Snaga žarke molitve ima tisuću puta veću moć od svih ljudskih lijekova, od sve zemaljske moći.“
Nakon toga Josip odlazi u samostan. Stric se protivi jer time, naravno, gubi jednoga suradnika u prehranjivanju obitelji, ali majka ne. Charbel ostaje u samostanu. Slijedi zahtjevno vrijeme formacije, zatim studij bogoslovije u školi sv. Ciprijana. U travnju 1859. godine Charbel je primio svećenički red od biskupa Josipa Almaride. Tada je imao tada 31 godinu.
Odmah poslije svećeničkog ređenja bio je otac Charbel pozvan u svoj matični samostan. Proveo je punih 16 godina u zajednici s braćom, ponizan i čedan, strogo odan pravilima Reda. Njegov život u molitvi i mrtvljenju nadilazio je svaku mjeru inače već ionako ozbiljnih pravila tamošnjeg redovničkog života. Najradije je klečao u kapeli pred Presvetim oltarskim sakramentom. Njegova odijeljenost od svijeta bila je tako potpuna da je izbjegavao vidjeti i najbliže rođake. Maronitski redovnici žive strogo pokorničkim životom, a sv. Charbel je u pokori bio nenadmašan.
Pustinjaci ili eremiti se povlače u tišinu pustinje, pećine, šume… kako bi potpuno mogli biti odijeljeni od svijeta i živjeti samo s Bogom. Sveti Charbel je čeznuo za životom pustinjaka, da bude sam s Bogom. Njegova se želja ispunila 1872. godine, jer je tada umro jedan pustinjak samostana, koji je tamo živio. Opat je dobro poznavao oca Šarbela, znao je njegovu želju i očekivao njegovu molbu.
Dao je svoj pristanak, ali jer iz dobrih razloga svaki novi kandidat mora proći tešku kušnju, odredio je i za oca Šarbela u trajanju tri godine. Godine 1875. uputio se otac Šarbel u zapuštenu i gotovo ruševnu kolibu, koju nije više ostavio do svojeg prijelaza u vječnost.
Otac Charbel je spasio svoj kraj oko Anaja od pošasti skakavaca. Uz molitvu je poškropio blagoslovljenom vodom na sve četiri strane s kojih su navirali. Taj događaj su potvrdili svjedoci i o tome postoji dokument. Dan i noć provodio je u molitvi klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom ili čitajući životopise svetaca.
Kod pustinjaka Charbela nalazimo kreposti u herojskom stupnju. Kreposti se pokazuju u neočekivanim trenucima. Kako tko misli, govori, postupa; tu se pokazuje slika duše. Imao je uspravan hod, ljubezno se smiješio, a rijetka siva brada nije smetala vedrom izrazu lica.
Velika pokora, tjelesni rad i bolest bubrega iscrpli su životne snage svetog Charbela. Umire od bolesti i slabosti 24. prosinca 1898.
Već na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine, nego i na tisuće kod Charbelova groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.
Charbelovo tijelo ostalo je neraspadnuto. No uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Charbela bila je i još jedna pojava. Tijelo pokojnog Šarbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Od tada su se vjernici još više utjecali zagovoru oca Charbela u svim potrebama i iznenadnim opasnostima.
Svećenika redovnika Charbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Sveti Šarbel veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao „svetac mira“.
Bog je pozvao Josipa Maklufa u osamu samostanskog života na jedan tako neodoljiv i dramatičan način, a mladić je postao veliki Božji čovjek koji je poznavao samo jednu strast: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama i čitavim svojim bićem. Postao je sličan svojem učitelju Kristu kao njegov Svetac koji privlači kao magnet poslije svoje smrti kršćane i muslimane. Stotine osoba izliječilo se na njegovu grobu, onih koji su s vjerom i ufanjem molili Boga po zagovoru njegova Sveca. Dolazili su k njemu u raznim potrebama dok je još živio na zemlji.
Čemu nas danas uči sveti Charbel? Jednostavno: skromnosti, zahvalnosti, poniznosti, težnji prema miru i jedinstvu svih kršćana i posvemašnjem predanju u Božje ruke. Otac naš Nebeski ipak zna što radi. Neka i nama sv. Charbel pomogne u našim potrebama i rastu u zahvalnosti, pa završimo rečenicom koju je često ponavljao: “O moj Bože, Ti si mi sve poklonio!”. Amen.
