Duhovi

Vrijeme iščekivanja napokon je došlo svome kraju. Onaj, tako dugo, iščekivani gost došao je u srca prestrašenih učenika, koji su, skrivajući se iza zatvorenih vrata, iščekivali ostvarenje obećanja svoga Učitelja. Dogodila se Pedesetnica. Duh Sveti došao je kao šum s neba, kao kad se digne silan vjetar i sišao je nad apostole u obliku ognjenih, razdijeljenih jezika i svakog pojedinačno ispunio do kraja, do punine.

Udahnut je novi život, dogodilo se novo rođenje. Kao što dijete dolazi na svijet izlaskom iz majčine utrobe te svojim plačem, koji svi razumiju, potvrđuje da diše (da živi), tako su i apostoli, iz sigurnosti sobe u kojoj su se nalazili, izišli u svijet i svojim glasom, koji su svi razumjeli, počeli razglašavati veličanstvena djela Božja.

Tada je rođena Crkva, jer se ona u tom trenutku predstavila svijetu izlaskom apostola pred ljude, čime je započelo propovijedanje i širenje Radosne vijesti preko Crkve, sve do danas. Započeo je jedan novi život, kojega smo svi dio, ali i na koji su svi pozvani.

Apostoli su na dan silaska Duha Svetoga predstavili Crkvu svijetu, a svaki od nas postao je dio Crkve na dan našeg krštenja. Tada se Duh nastanio u nama i postali smo njegov hram. Tim sakramentom i nama se dogodilo ponovno rođenje jer smo tim trenutkom postali dijete Božje. Sakramentom svete potvrde primili smo puninu Duha Svetoga i sve ono što je potrebno kako bismo kao prvi apostoli mogli izaći na krovove propovijedati i naviještati Evanđelje svemu stvorenju.

Duh Sveti sišao je na nas kao nad apostole u obliku plamenih jezika. Možda nije bilo baš tako vidljivo našim očima, ali je sišao. Dobili smo različite darove koje smo počeli (ili nismo) koristiti na dobro Crkve. Danas, kada pogledamo iza sebe, što smo učinili kao pojedinci s tim darovima? Gledajući na Crkvu danas, ali i na svakog člana pojedinačno, vjerujem kako se zapitamo gdje je nestao Duh Sveti kojeg smo primili? Ne vidimo ga, ne osjetimo ga, ne tražimo ga. Ali bez obzira na to, on je i dalje prisutan i djeluje.

Duh Sveti upalio je vatru u našim srcima. Petar apostol, nakon što je primio Duha Svetoga, izašao je na trg i svojom prvom propovijedi zapalio je 3000 ljudi. Zapalio je njihova srca jer je i sam gorio. Takav treba biti svatko od nas. Da primivši Duha Božjega ne dimimo, nego da gorimo i svojim životom, svojim ponašanjem, riječima i djelima opet probudimo vatru u srcima ohladnjelih kršćana, ali i da zapalimo novu u onih koji ne vjeruju. Duh Sveti osposobio nas je za vršenje zadaće Kristova učenika i svjedoka, jer je on onaj koji čovjeka mijenja iz korijena. On je onaj koji nas upućuje i šalje u izgradnju novog svijeta i ljudskog društva utemeljenog na vrijednostima očitovanim njegovim darovima. Duh Božji, razliven u srcima našim, najveće je naše blago koje trebamo iz dana u dan otkrivati, iz dana u dan sve više upoznavati, i onda ćemo osjetiti da je Duh sveti naš Branitelj, naš Tješitelj i naš Posvetitelj, da je on vođa na našem putu koji nas upućuje u svu istinu.

fra Filip Pušić