Mons. Gallagher predvodio euharistijsko slavlje svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata

Svečano euharistijsko slavlje svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba, u petak 31. svibnja predvodio je mons. Paul Richard Gallagher, tajnik Svete Stolice za odnose s državama i međunarodnim organizacijama.

Nadbiskup Gallagher misno slavlje predvodio je na trgu ispred zagrebačke katedrale u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom mons. Draženom Kutlešom, zagrebačkim nadbiskupom u miru kardinalom Josipom Bozanićem, apostolskim nuncijem u RH mons. Giorgiom Linguom, riječkim nadbiskupom mons. Matom Uzinićem, splitsko-makarskim nadbiskupom mons. Zdenkom Križićem, zadarskim nadbiskupom mons. Milanom Zgrablićem, sisačkim biskupom mons. Vladom Košićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom mons. Vjekoslavom Huzjakom, vojnim ordinarijem u RH mons. Jurom Bogdanom, šibenskim biskupom mons. Tomislavom Rogićem, varaždinskim biskupom mons. Božom Radošem, križevačkim vladikom mons. Milanom Stipićem, dubrovačkim biskupom mons. Rokom Glasnovićem, banjolučkim biskupom mons. Željkom Majićem, zagrebačkim pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorskim, imenovanim požeškim biskupom mons. Ivom Martinovićem, redovničkim provincijalima, okupljenim svećenicima i brojnim vjernicima.

Na početku misnoga slavlja okupljene je pozdravio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša kazavši kako “pred zavjetnom slikom Majke Božje od Kamenitih vrata molili smo i molimo, javno i privatno, zajedno i pojedinačno, za sve naše potrebe. Majka Božja, vladarica sa žezlom u lijevoj ruci i s Malim Isusom u desnoj, trajni je podsjetnik da nas Bog ne napušta ni u najljućim nevoljama. No, značenje te zavjetne slike koje bih u ovoj prigodi htio istaknuti tiče se majčinstva. Bogočovjek Isus Krist, vladar svijeta i naših života, trebao je majku. Time je majčinstvo, kako tjelesno tako i duhovno, uzdignuto na razinu koju ništa drugo u životu žene ne može doseći. Učimo se i mi, poput našega Gospodina, prepuštati nježnoj skrbi Blažene Djevice Marije, Gospe od Kamenitih vrata.”

Nadbiskup Kutleša zatim je naglasio: “Danas, na proslavi svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, čijoj je zaštiti prije trideset tri godine kardinal Franjo Kuharić povjerio grad Zagreb, imam čast i zadovoljstvo priopćiti vam radosnu vijest. Nakon što smo zatražili od Dikasterija za kauze svetaca informacije o tome postoji li bilo kakva prepreka od strane Svete Stolice za proces beatifikacije i kanonizacije kardinala Franje Kuharića, spomenuti Dikasterij nam je ovih dana odgovorio da nakon poduzetih izvida s obzirom na Svetu Stolicu nema nikakvih prepreka za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića.”

Pozdravio je predvoditelja slavlja mons. Gallaghera, kojem je u ime nazočnih biskupa, svećenika, đakona i Bogu posvećenih osoba te svega Božjeg naroda okupljenog na ovom slavlju darovan lik Majke Božje od Kamenitih vrata.

U homiliji mons. Gallagher kazao je: “Iz pepela požara, iz razaranja ovoga grada, pojavio se sačuvan lik Marije, Majke Božje od Kamenitih vrata, slika koja je – kao očuvana milosrđem nebeskoga Oca – u trpljenjem pogođenima i dezorijentiranim građanima, zajedno s divljenjem, pobudila, upalila i nadu. U današnjemu svijetu ne nedostaje prizora tragičnih razaranja. Mnoga od njih uzrokovana su prirodnim pojavama, ali mnoga, nažalost, i onom ljudskom besmislenošću koju papa Franjo već poduže definira “trećim svjetskim ratom u komadićima” koji se pretvara u “istinski i pravi globalni sukob”. Evo zašto je dobro da zajedno budemo zagledani u ovu sliku; da kleknemo pred nju, sigurni da majka ne napušta svoju djecu, nikada, a kamoli u času kušnje.”

“Današnja nam liturgija predstavlja susret Marije i njezine rođakinje Elizabete, susret dviju žena koje su neočekivano primile veliki dar majčinstva; jedna kad o tome još nije razmišljala, a druga kad o tome više nije razmišljala. Marija je s radošću, ne bez preplašenosti, dočekala iznenađujući dolazak djeteta u njezino djevičansko krilo po volji Onoga koji može sve. Neočekivano majčinstvo koje je skromna djevojka iz Nazareta dočekala s radošću, unatoč tomu što je to posvema promijenilo njene planove”, rekao je mons. Gallagher te nadodao da se u nekim “kulturama djeca ne doživljavaju uvijek kao dar i smatrana su teretom ili zaprjekom za vlastito ostvarivanje.”

“Pa ipak, za nas vjernike koji otajstvo života gledamo prepoznajući u njemu dar Stvoritelja, obrana i promicanje života, u svim okolnostima, pripadaju neodgodivom zalaganju vjere i ljubavi. Ne smijemo zaboraviti da se, kako je rekao papa Franjo, stupanj napretka neke civilizacije mjeri upravo njenom sposobnošću čuvanja života, posebice u njegovim najkrhkijim razdobljima“, naglasio je mons. Gallagher.

Tumačeći evanđelje propovjednik je istaknuo da Marija i Elizabeta svojim primjerom pokazuju kako slaviti Boga. “Davanje slave koje spontano izvire iz njihova susreta i koje Marija izražava hvalospjevom ‘Veliča’ (Magnificat) ne temelji se na činjenici da su one doživjele riješenost svojih poteškoća. To nije iskazivanje slave zbog toga što je sve ispunjeno u skladu s njihovim željama ili zbog toga što je iščekivani Mesija došao i jer je izraelski narod konačno oslobođen. Ne, njihova očekivanja, koja su ujedno i očekivanja svega naroda, još nisu ispunjena”, rekao je mons. Gallagher te nadodao da su ipak one “već sretne i raduju se, slaveći Boga, jer vjeruju da je u tijeku ostvarivanje njegovih obećanja. Nitko još ništa ne vidi. Samo njih dvije unaprijed, u vjeri, vide njihovo ispunjenje. Možda i nas pozivaju da vidimo Božje djelo koje je već prisutno u svijetu, iako u embriju, u zametku. Svaki put kad nas potrese neka tragedija; svaki put kad se rasplamsa ljudska žestina, uvijek se širi i solidarnost. Ne gledajmo samo bombe koje padaju i samo razaranja koja donose. Kao što je sačuvao lik Majke Božje od Kamenitih vrata, Gospodin tako uvijek spašava dobro; spašava maleno stado koje ponekad postaje veliko, poput vojske onih koji izlažu opasnosti svoje živote da bi ublažili bol žrtava ili spriječili nove tragedije.”

“Neka nam Majka Božja od Kamenitih vrata udijeli tu strpljivost, dok molimo za milost da vidimo skriveno Božje djelo i u današnjemu svijetu. Kao što se Ona očitovala kao znak nade tijekom jedne tragedije, neka i nas učini svjedocima uskrsnuća, unatoč svemu, da svojim životom dajemo slavu Bogu, kako bismo od sada, u svijetu obavijenom tolikom tamom, bili svjetionici i graditelji mira”, rekao je nadbiskup Gallagher te zaključio molitvom koju je Ivan Pavao II. uputio Zaštitnici prije trideset godina, prigodom svoga prvog pohoda Hrvatskoj.

Pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski izrekao je homiliju nadbiskupa Paula Richarda Gallaghera na hrvatskom jeziku.

Poslije popričesne molitve otpjevan je Marijin hvalospjev Veliča. Zatim je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša s okupljenim (nad)biskupima i vjernicima izmolio molitvu Majci Božjoj od Kamenitih vrata želeći obuhvatiti sve zahvale, primljene milosti tijekom godine, sve nakane, moleći osobito za sve ljude u potrebi da bi ojačani Majčinim zagovorom i blizinom mogli svakome čovjeku donositi utjehu i sami biti dio onih vrata kroz koja dopire sjaj Nebeske ljepote i kroz koja je već na Zemlji vidljiva vječnost.

Slavlju je nazočio predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te predstavnici državnih i lokalnih vlasti.

Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka, uz orguljsku pratnju prof. Nevena Kraljevića i Brass kvinteta studenata Muzičke akademije.

Tradicionalna procesija do Kamenitih vrata ove se godine nije održala zbog jake kiše.

IZVOR: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Homilija
u svetoj misi svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata

Preuzvišeni gospodin
mons. Paul Richard Gallagher
tajnik Svete Stolice za odnose s državama
i međunarodnim organizacijama
Istinski sam zahvalan Gospodinu koji mi je udijelio mogućnost biti s vama, i to tri dana nakon svete mise koju sam predvodio u crkvi svetoga Jeronima u Papinskome hrvatskom zavodu u Rimu, povodom vašega državnog blagdana. Poseban pozdrav upućujem preuzvišenomu gospodinu mons. Draženu Kutleši, zagrebačkomu nadbiskupu i zahvaljujem mu na očitovanju srdačne dobrodošlice i na pozivu da predvodim ovo euharistijsko slavlje svetkovine Zaštitnice grada Zagreba; kao i uzoritomu gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću te ostalim biskupima suslaviteljima. Svima donosim poseban pozdrav i blagoslov Svetoga Oca Franje.

Iz pepela požara, iz razaranja ovoga grada, pojavio se sačuvan lik Marije, Majke Božje od Kamenitih vrata, slika koja je – kao očuvana milosrđem nebeskoga Oca – u trpljenjem pogođenima i dezorijentiranim građanima, zajedno s divljenjem, pobudila, upalila i nadu. U današnjemu svijetu ne nedostaje prizora tragičnih razaranja. Mnoga od njih uzrokovana su prirodnim pojavama, ali mnoga, nažalost, i onom ljudskom besmislenošću koju papa Franjo već poduže definira “trećim svjetskim ratom u komadićima” koji se pretvara u “istinski i pravi globalni sukob”[1]. Evo zašto je dobro da zajedno budemo zagledani u ovu sliku; da kleknemo pred nju, sigurni da majka ne napušta svoju djecu, nikada, a kamoli u času kušnje.

Današnja nam liturgija predstavlja susret Marije i njezine rođakinje Elizabete, susret dviju žena koje su neočekivano primile veliki dar majčinstva; jedna kad o tome još nije razmišljala, a druga kad o tome više nije razmišljala. Marija je s radošću, ne bez preplašenosti, dočekala iznenađujući dolazak djeteta u njezino djevičansko krilo po volji Onoga koji može sve. Neočekivano majčinstvo koje je skromna djevojka iz Nazareta dočekala s radošću, unatoč tomu što je to posvema promijenilo njene planove. Koliko se to puta događa i danas. Neka Majka Božja od Kamenitih vrata prati sve žene koje u svoje krilo primaju klicu novoga života, čak i kada ona dođe neočekivano. Neka to stvorenje, koje se oblikuje u njihovoj utrobi; to maleno srce koje počinje kucati, znaju vidjeti kao Božji dar.

U nekim se kulturama djeca ne doživljavaju uvijek kao dar i smatrana su teretom ili zaprjekom za vlastito ostvarivanje. Nije slučajno da mnoge europske zemlje, ali ne samo one, bilježe zabrinjavajući pad nataliteta, a dobre namjere i mjere koje poduzimaju vlade tih zemalja nisu uvijek dovoljne da se to popravi. Pa ipak, za nas vjernike koji otajstvo života gledamo prepoznajući u njemu dar Stvoritelja, obrana i promicanje života, u svim okolnostima, pripadaju neodgodivomu zalaganju vjere i ljubavi. Ne smijemo zaboraviti da se, kako je rekao papa Franjo, “stupanj napretka neke civilizacije mjeri upravo njenom sposobnošću čuvanja života, posebice u njegovim najkrhkijim razdobljima”[2].

Čuli smo u Evanđelju da je Marija ustala i pohitala k svojoj rođakinji Elizabeti. Vjerna službenica Gospodinova, uvijek spremna vršiti njegovu volju, koja ustaje i kreće na put, slika je „Crkve koja izlazi“ iznimno draga papi Franji. Neka i nama bude uzor. Neka nam Gospodin udijeli snagu da ustanemo, da krenemo, da iziđemo ususret svima koji pate, svima koji trpe posljedice raznih nevolja ili ljudske zloće. Ustanimo, i to hitro. Ne možemo ostati nepomični. Žurno je potrebno utješiti unesrećene, ohrabriti očajne; žurno su potrebni mirotvorci.

Druga žena u središtu današnjega Evanđelja je Marijina rođakinja Elizabeta. Ona je, sa svojim mužem Zaharijom, godinama čekala i molila da dobije dijete. Njih dvoje, sada ostarjeli, možda su umirili svoja srca, podvrgnuvši svoju volju volji nebeskoga Oca ispunjeni vedrinom i pomirenošću. Sada je, odjednom, nakon duge kušnje, i za njih došao čas radosti koji više nisu čekali. Dugo su pili iz gorke čaše neplodnosti, istinskoga križa za mnoge – pritom ne mislim samo na tjelesnu neplodnost, nego i na duhovnu – kada je Gospodin izišao ususret njihovoj tuzi i uslišao njihovu molitvu ostvarujući nadu koja, u dubini, ipak nikada nije umrla.

U Marijinoj uznemirenosti, a potom i u njezinu odgovoru Očevoj volji “fiat”, neka mi bude, kao i u Elizabetinoj pomirenosti koja se preobražava u radost, vidimo sliku Vazma, prjelaska iz smrti u život. Kad znamo odustati od svojih planova da bismo se prepustili Stvoriteljevoj volji, bila ona radosna ili tužna, vazmeno otajstvo djeluje u nama i objavljuje se u svoj svojoj snazi. Bog traži naš slobodan odgovor “da”, našu djelatnu suradnju s njegovom voljom, s njegovim planovima, premda se i razlikovali od naših, da bi pokazao novost uskrsnuća.

No, vratimo se Mariji i Elizabeti. One nas uče i slaviti Boga. Davanje slave koje spontano izvire iz njihova susreta i koje Marija izražava hvalospjevom ‘Veliča’ (Magnificat) ne temelji se na činjenici da su one doživjele riješenost svojih poteškoća. To nije iskazivanje slave zbog toga što je sve ispunjeno u skladu s njihovim željama ili zbog toga što je iščekivani Mesija došao i jer je izraelski narod konačno oslobođen. Ne, njihova očekivanja, koja su ujedno i očekivanja svega naroda, još nisu ispunjena. Njihovi sinovi još nisu rođeni. Njihovo davanje hvale i slave rađa se iz toga što su vidjele Božje djelo u zametku, u embrionalnome stanju. Budućnost izabranoga naroda, ostvarenje obećanja danih Abrahamu i njegovim potomcima još je uvijek u njihovoj utrobi.

Ipak, one su već sretne i raduju se, slaveći Boga, jer vjeruju da je u tijeku ostvarivanje njegovih obećanja. Nitko još ništa ne vidi. Samo njih dvije unaprijed, u vjeri, vide njihovo ispunjenje. Možda i nas pozivaju da vidimo Božje djelo koje je već prisutno u svijetu, iako u embriju, u zametku. Svaki put kad nas potrese neka tragedija; svaki put kad se rasplamsa ljudska žestina, uvijek se širi i solidarnost. Ne gledajmo samo bombe koje padaju i samo razaranja koja donose. Kao što je sačuvao lik Majke Božje od Kamenitih vrata, Gospodin tako uvijek spašava dobro; spašava maleno stado koje ponekad postaje veliko, poput vojske onih koji izlažu opasnosti svoje živote da bi ublažili bol žrtava ili spriječili nove tragedije.

Potrebne su nam Marijine i Elizabetine oči da vidimo Božje djelo koje se već ostvaruje usred “zloće svijeta” preobražavajućom Božjom prisutnošću koja je veća od ljudske zloće. Ta Božja prisutnost je poput kvasca u brašnu, poput zrna gorušice, poput zametka koji je već pretpostavka velike stvarnosti. Nije uvijek lako vidjeti tu skrivenu prisutnost, Božji plan koji u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28). Ponekad čekanje uskrsnuća stavlja na kušnju naše strpljenje, ali ne smijemo zaboraviti da je strpljenje svakodnevno mučeništvo, svjedočanstvo onih koji vjeruju i da strpljenjem pružamo dokaz svoje vjere.

Neka nam Majka Božja od Kamenitih vrata udijeli tu strpljivost, dok molimo za milost da vidimo skriveno Božje djelo i u današnjemu svijetu. Kao što se Ona očitovala kao znak nade tijekom jedne tragedije, neka i nas učini svjedocima uskrsnuća, unatoč svemu, da svojim životom dajemo slavu Bogu, kako bismo od sada, u svijetu obavijenom tolikom tamom, bili svjetionici i graditelji mira.

Ovo razmišljanje želim zaključiti molitvom koju je Ivan Pavao II. uputio našoj Zaštitnici prije trideset godina, prigodom svoga prvog pohoda Hrvatskoj:

Sveta Marijo, Majko Božja od Kamenitih vrata,
“Decus singulare Croatiae” – „Jedinstvena Diko Hrvatske”,
ostani uz ovu svoju djecu koja se u Te uzdaju.
Ti, koja si “Početak boljega svijeta”,
milostivo pogledaj na njih.
Neka po Tvojoj pomoći uzmognu
velikodušno odgovoriti na poziv Otkupitelja.
Neka po Tvome zagovoru postanu
vjerni vjesnici Tvoga Sina, Kneza mira.
Obnovi im srca i živote,
učvrsti ih u apostolskoj vjeri,
da budu radosni svjedoci novih vremena
i istinski graditelji mira.
Sačuvaj ih od svake opasnosti
i od svakoga ih zla oslobodi,
o Djevice slavna i blagoslovljena.
Amen.“[3]

---

[1] Papa Franjo, Govor članovima Diplomatskoga zbora akreditiranoga pri Svetoj Stolici prigodom čestitanja Nove godine, ‘Dvorana blagoslova’, 8. siječnja 2024.

[2] Papa Franjo, Govor sudionicima susreta koji je organiziralo Društvo ‘Znanost i život’, Dvorana ‘Klementina’ (Sala Clementina), 15. rujna 2015.

[3] Papa Ivan Pavao II., Angelus, Zagrebački hipodrom, 11. rujna 1994., 3.