Pismo Generalnog Ministra fra Carlosa Troverellija

GENERALNI MINISTAR REDA FRANJEVACA KONVENTUALACA

Prot. N. 0701 /2024

Rim, 17. rujna 2024.

„…njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53,5)

„Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5) 

Draga braćo,

Ovim pismom želim vam poslati poruku povodom blagdana našega serafskog Oca svetog Franje Asiškog. Odlučio sam vam pisati iako pomalo u strahu, jer sam prije nekoliko mjeseci – kada smo zajedno s ostalim generalnim ministrima pripremali i slali „Smjernice za slavlje franjevačke obljetnice“ – odlučio ne pisati dodatna pisma Redu, kako to ne bi preopterećivalo poticaje i inicijative vezane uz spomenute obljetnice.

Međutim, budući da se približavamo sljedećem Redovitom generalnom kapitulu (lipanj 2025.), važnost franjevačkih jubileja i skoro otvaranje Godine jubileja 2025., uvjeravaju me da ne prepustim da progovaraju sami događaji (koliko god bili relevantni), predlažući vam da pošaljem poruku koja proizlazi iz želje da s vama podijelim neka spontana razmišljanja.

Ti si ljubav: dar stigma

Uvjeren sam da se u našim samostanima i u našim crkvama čini sve moguće da se uzveličaju događaji koji obilježavaju ​​800 godina serafskog ukazanja Raspetoga Krista molitelju Franji Asiškom.

Rane, utisnute u njegovo tijelo i dušu, polazište su duhovnosti na koju nas je Gospodin pozvao. One su prije svega znakovi potpunog življenja u Kristu, u Njegovoj milosrdnoj ljubavi i Njegovoj otkupiteljskoj muci, urezani u Franjino krhko tijelo (kao i u njegovu ništa manje ranjenu dušu).

Obilježavanje ove proslave može nas nadahnuti na promišljanje samog početka našeg poziva: suobličenje Kristu raspetome. “Jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga” (1 Kor 2,2). Poticaj je to da živimo s većom vjernošću osobnu i zajedničku dimenziju svojeg poziva, da upoznamo, prihvatimo i ujedinimo svoje osobne, ali i institucionalne granice (vidi „Smjernice o osamstotoj obljetnici stigmi“).

Međutim, nije riječ o pukom sjećanju na jedan predivan događaj, nego o tome kako znati prihvatiti teološku i duhovnu dimenziju, sudjelujući u otajstvu života, Isusove smrti i njegova uskrsnuća.

Sve to postaje učinkovit protuotrov protiv djelovanja aktualnoga kulturnog okruženja koje tvrdi da nas poistovjećuje s lažnom slikom čovjeka: uzorom bez ljubavi i punim samoga sebe.

Promatrajući asiškog sveca, prepoznajemo pravi put za duhovnost koja nas vodi do susreta s Franjinim pogledom okrenutim Svemogućemu (ne sebi samome); razmatrati njegovo tijelo probodeno ljubavlju raspetoga (a ne strastima svijeta); promišljati kako je njegova duša – također ranjena ljubavlju – bila duboko izliječena i posvećena djelovanjem Duha Svetoga.

Uzići na Vernu za Franju je značilo pronaći sredinu tišine i strogoće, pogodnu za molitvu i prikazanje Gospodinu svojeg srca ranjenog krizom koja se razvila iz prvotnoga bratstva, kasnije preobraženog u “Red”. I doista je taj molitveni ambijent bio idealan kontekst u kojem je Gospodin u potpunosti ispunio svako očekivanje Siromaška. Njegova prisutnost nije bila samo utjeha, nego i dodatna potvrda. Gospodin se očitovao na “iznenađujući” način, probadajući ljubavlju njegovo tijelo i dušu.

Ovaj mistični susret mogao se ostvariti jedino u neprestanoj potrazi za Svevišnjim Gospodinom, uvijek u središtu njegovih želja. Od svog obraćenja, odnosno otkako je Asiški pokornik “prestao obožavati sebe”, zauvijek se odrekao osobnih, pastoralnih, crkvenih, političkih ili vojnih uspjeha; više nije pokušavao ugoditi sebi, nego je uvijek nastojao svoje srce i um suobličiti Bogu.

Stamen u svojoj nakani, Franjo se radije sklonio od očiju svijeta, kako bi se utekao Onome koji je punina svega i koji izmiče očima svijeta. Njegova autentičnost života otkriva ono što je sam izrazio u svojim Opomenama: “Koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko vrijedi i ništa više” (Opomene, O poniznu sluzi Božjem, XIX).

Ususret Redovitom generalnom kapitulu

Draga braćo, bliži se Generalni kapitul koji ćemo slaviti u Rimu u sklopu franjevačkih obljetnica i Jubilarne godine 2025. Bit će to godina osamstote obljetnice Pjesme stvorenja, nakon koje slijedi uspomena na Preminuće svetog Franje (2026.). Ovaj slavljenički ambijent podsjeća nas na duhovno obzorje koje želimo unaprijediti; vrijeme Kapitula nam, međutim, pomaže da sagledamo i provjerimo konkretnu duhovnost koja se živi u našim zajednicama i u samom Redu, da prijeđemo s ispitivanja “smjernica vodilja” na vrednovanje “djelovanja u tijeku”.

Pozivam vas stoga, draga braćo, da zajedno zastanemo kako bismo provjerili, u ovom vremenu priprema za Generalni kapitul, koji stupanj istine i iskrenosti živimo u našem kontekstu života.

Svjedočanstva koja potiču: duh podrijetla i trenutni karizmatski odgovor

Posljednjih mjeseci imao sam prilike slaviti 800. obljetnicu dolaska prve braće (koje je poslao sâm Franjo) u neke gradove Europe.

Ta su me slavlja ne samo ispunila radošću, nego su me prije svega potaknula da osjetim karizmatičnu svježinu franjevačkog podrijetla. Temelji su, naime, nastali u duhu Evanđelja i na životnom primjeru serafskog Oca.

Uvjeren sam kako smo svi sretni što smo franjevci konventualci, prepoznajemo se kao dio tog načina života. Ali ustrajati u vjernosti i radosti evanđeoskog poziva nije nešto što se podrazumijeva ili što bi bilo nešto mehaničko: istinsku vjernost treba čuvati, paziti, tražiti, štititi i – čak – “podnositi” u borbi protiv nas samih i protiv kulturnog okruženja, usmjerenog na ‘”samo-naplatu”.

Prije nekoliko godina, 2018., završili smo dugi proces obnove naših Konstitucija. One su naše iskonsko zakonodavstvo, kao autentično tumačenje Pravila. One su linije, “partitura” na kojoj se prepoznaje prava intonacija za život Reda u našem vremenu; one su vodič bez kojeg ne bismo bili ono što jesmo. Kao što se sjećate, namjera obnove nije bila ništa drugo nego obnoviti karizmatski život Reda. Konstitucije daju i nadahnjuju iskustvo naših zajednica. Bilo bi doista plodonosno kad bismo se svi potrudili “izvesti” ono što partitura pokazuje, svaki učeći svoju ulogu koja će nam pomoći da se približimo konventualskoj forma vitae. Za iskorak u kvaliteti ne bi trebalo puno, ali nismo uvijek u mogućnosti to poduzeti.

Zajednice, koje žive u duhu naših Konstitucija, odmah se prepoznaju kao mjesta gdje svijetli karizma, pa su stoga zajednice u kojima svatko slijedi siguran put do susreta s Gospodinom i predlaže ga svijetu kroz franjevačko svjedočanstvo.

Ne možemo si priuštiti luksuz da ne molimo zajedno, da ne slavimo redovito samostanske kapitule, da nemamo dubok duhovni život, da ne prestanemo zajedno razlučivati, da ne provjeravamo kvalitetu našeg napredovanja, da ne prakticiramo bratsko ispravljanje, da ne donosimo novosti u našem poslanju.

Međutim, nasljedovanje Gospodina ostaje prioritet. Ako imamo druge prioritete, očito nešto ne funkcionira kako treba, pa je naša vjernost karizmi iskrivljena.

Ako naš život i naše zajednice sebi priskrbe “druge” sredine (u obliku osobnog i pastoralnog hedonizma), to znači da će “drugo” biti sadržaj našeg života, a mi ćemo riskirati život u besmislu, ili u duhovnoj svjetovnosti (papa Franjo).

Kad bismo izgubili evanđeosko-konventualsku kvalitetu života, to bi bilo kao izazivanje duhovnog samoubojstva Reda. Ako ne vodimo brigu o našim vitalnim ambijentima, ako si ne predložimo ponovno preispitivanje konventualskog života, ugrozili bismo ne samo sadašnjost nego i budućnost Reda.

Braćo, prije svega moramo obnoviti molitvu, šutnju, pounutrašnjenje Riječi, kontemplaciju, zajedničko razlučivanje, poznavanje naših vrednota karizme.

Život koji se živi prema onome što smo obećali donijet će radost nama i svijetu, kao vjerodostojan znak kršćanskog i franjevačkog života.

Uzdići pogled: put do obnove

Na općoj audijenciji 23. kolovoza 2017. papa Franjo nam je rekao kako „nije kršćanski hodati s pogledom okrenutim prema dolje“, kao što to čine neke životinje koje traže samo hranu na površini zemlje, „ne podižući pogled prema obzoru… kao da se cijelo naše putovanje odvija ovdje, u rasponu od nekoliko metara puta…“.

Kontekst franjevačkih obljetnica pogodna je prilika za usmjeravanje pogleda prema gore, s krepošću kršćanske nade i vodstvom evanđelja koje je uvijek aktualno, uvijek novo.

Na ovaj blagdan svetog Franje, kao pripravu za slavlje našega Redovitoga Generalnog kapitula, želio bih potaknuti Red na duboku obnovu, rekao bih osobnu obnovu, koja se ne sastoji od popustljivosti ili slabo prikrivene strogosti, nego one usmjerene prema kreativnoj ljubavi, koja ostavlja prostor za poticaje Duha i ne zatvara se pred izazovima koji dolaze iz kulture našega vremena.

Stoga, draga braćo: imamo vodič, imamo partituru, imamo instrumente (koji se neprestano moraju dotjerivati), znamo melodiju: neka odjekuje u našim srcima, pod vodstvom Onoga koji ujedinjuje u savršenom skladu, da donese ploda našem obraćenju.

Neka blagoslov našega Serafskog Oca uvijek bude nad svakim od vas.

Gospodin vam dao svoj mir!

fra Carlos Trovarelli

Generalni ministar