Trodnevnica i proslava sv. Franje na Svetom Duhu
U svečanom ruhu proslavili smo svetkovinu sv. Franje Asiškoga, sveca utemeljitelja franjevačke obitelji.
Za proslavu smo se pripremali najprije devetnicom, moleći franjevačku krunicu (Sedam radosti Marijinih) svakoga dana u našoj Bazilici. Krunicu su predmolili članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda i Franjevačke mladeži na čelu s duhovnim asistentom OFS-a, fra Vilčekom Novačkim. Svetkovini je prethodila svečana trodnevnica koju su predslavili fra Milan Gelo (doktorand dogmatske teologije na Sveučilištu u Tuebingenu, trenutno na službi župnoga vikara u Molvama-Podravina), fra Pero Džida (član Uprave naše redovničke zajednice, duhovnik odgajanika i župni vikar) te fra Stjepan Brčina (odgojitelj bogoslova). Naši odgajanici svečano su vodili asistenciju kod oltara, a u trodnevnici su pjevali župni zbor “Tomislav Talan”, zbor “Put mira” te zbor mladih Evangelizacijske zajednice “Sveti Duh”. Trećega dana trodnevnice, na uočnicu Svetkovine, upriličili smo svečani drevni Obred preminuća svetoga našega oca Franje kojega je predslavio gvardijan zagrebačkoga samostana, fra Josip Petonjić. Na svetkovinu sv. Franje svetu misu je predslavio provincijalni ministar, fra Miljenko Hontić, a pjevao je župni zbor. Na svetoj misi okupio se lijep broj vjernika na čelu sa zajednicama koje se na osobit način nadahnjuju franjevačkom duhovnošću: Franjevački svjetovni red, FRAMA i Bratovština sv. Franje.
Podsjećamo, franjevačka obitelj slavi osamsto godina od kada je sv. Franjo Asiški na brdu La Verna, tijekom mističnog iskustva i susreta s Isusom Kristom koji mu se ukazao u obliku Serafa, primio stigme na svojem tijelu tj. Isusove rane. Po pismenim tragovima koji su dostupni sv. Franjo je prvi svetac koji je primio stigme, dar od Boga koji rijetki dobiju. Njegovi životopisci Toma Čelanski i sv. Bonaventura podrobno su opisali taj događaj o kojemu su svjedočila braća koja su sa sv. Franjom bila na brdu La Verna, kao i drugi Franjini suvremenici koji su ga nakon tog događaja imali priliku viđati. Iako je nastojao biti u skrovitosti i ne govoriti o tome, taj vidljivi znak bilo je nemoguće skrivati.
Do danas je ostala sačuvana tkanina iz tog vremena kojom je sv. Franjo prekrivao rane tj. stigme. Jedna od tih tkanina čuva se u relikvijaru u Sacro Conventu (Svetom samostanu) u Asizu gdje se ujedno čuvaju posmrtni ostaci Asiškog sveca, čija poruka i svjedočanstvo života i nakon osamsto godina snažno odjekuje u svijetu te čiji grob godišnje posjeti mnoštvo hodočasnika.
Velika radost nam je što mi, Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, o 800. obljetnici zadobivanja rana sv. Franje Asiškoga na La Verni, u suradnji sa Svetim samostanom iz Asiza organiziramo dolazak spomenute relikvije u Republiku Hrvatsku u samostane i crkve gdje djeluju franjevci konventualci. Relikvije će biti u sljedećim gradovima i danima kako slijedi:
Split, 30. rujna – 1.listopada
Šibenik, 2.listopada – 4. listopada
Sisak, 5. i 6. listopada
Vinkovci, 7. i 8. listopada
Molve, 9. listopada
Zagreb, 10. i 11. listopada
Pula, 12. listopada
Cres, 13. listopada
Pratitelji relikvija na ovom hodočašću bit će fra Vladimir Vidović i fra Zvonimir Pervan koji će preuzeti relikviju u Asizu i pratiti je tijekom hodočašća po Hrvatskoj.
Program dolaska relikvija sv. Franje u Bazilici na Svetom Duhu
10. listopada (četvrtak)
6.30-7.30: Relikvije u pohodu KBC „Sveti Duh“
18.30: Svečani doček relikvija sv. Franje na ulazu u Baziliku i franjevačka pobožnost
19.00: Duhovno duhovite večeri
11. listopada (petak)
7.30-12.00: Prilika za molitvu pred relikvijama sv. Franje u Bazilici
12.00-13.00: Molitva Časoslova sa sestrama Klarisama (Mikulići)
13.00-18.00: Prilika za molitvu pred relikvijama sv. Franje u Bazilici
18.00: Franjevačka pobožnost (Corda pia)
19.00: Sveta misa, predslavi zagrebački nadbiskup, mons. Dražen Kutleša i proslava franjevačkih jubileja
Dolazak relikvija sv. Franje izvrsna je prilika ponovno otkriti veliku poruku i značenje života sv. Franje koji je itekako aktualan i u ovom našem vremenu.
Propovijed provincijalnog ministra fra Miljenka Hontića prenosimo u cijelosti:
Slušajući tri čitanja koja nam je liturgija ponudila za ovu svetkovinu, uistinu možemo reći da se kroz njih i preko njih lijepo ocrtava lik i život sv. Franje. On je doista bio onaj koji je za svoga života popravio Dom Božji, kako to lijepo govori pisac Sirah u 1. čit. On je doista bio onaj koji se nije ničim ponosio, osim križem G. N. I. Krista, kako govori sv. Pavao i bio njime na svome tijelu obilježen. I on je bio čovjek koji je po primjeru svog Učitelja Isusa Krista svojim životom u svemu slavio Oca Nebeskoga, kako smo čuli u Evanđelju.
Zato bih se želio malo zaustaviti na Božjoj riječi, a posebno na ovom evanđeoskom odlomku. Tu vidimo kako Isus slavi svoga nebeskog Oca i to baš u trenutku nakon što su ga njegovi suvremenici počeli odbacivati i ne prihvaćati njegovu poruku. Običnom čovjeku bi bilo nekako prirodnije u takvom trenutku nekome se požaliti i pojadati. No Isus čini obratno. On slavi svoga Oca.
Nije li bilo i nešto slično u životu sv. Franje, kad je bio već jako bolestan, kad je skoro posve oslijepio, kad je vidio da njegov Red poprima smjer koji on nije zamišljao, kad ostaje sam na La Verni… (Samo Gospodin zna u kakvoj je unutarnjoj muci i sumnjama Franjo došao na La Vernu…)
Mogao se tada požaliti Bogu i pitati ga; zašto sve to, ali ni on se ne žali, ne jadikuje, nego baš tada pjeva Pohvale Svevišnjem Bogu i nakon La Verne ispjevao je Pjesmu stvorova: Hvaljen budi Gospodine moj po bratu našemu suncu, mjesecu, zvijezdama…, s refrenom u kojem poziva sve živo da hvali i blagoslivlja Boga, da mu zahvaljuje, da mu služe svi u poniznosti velikoj.
Odmah se dobro pitati, a kako se mi ponašamo, kad nam ne ide onako kako bi mi to htjeli ili kako smo mi to zamislili? Kad nas pritisne neka bolest, neki neuspjeh, kad se u nekome ili samima sebi razočaramo …? Imamo li tada snage i duševne raspoloživosti za slavljenje i hvaljenje Gospodina?! Rekao bih: teško! Vjerujem da bi većina rekla da to nije baš tako jednostavno, a mnogi, da je i nemoguće…
No, svatko može sam sebi iskreno odgovoriti kakvi smo u sličnim situacijama našega života. Sigurno je jedno: zahvaljivati Bogu i slaviti ga i kad je teško, to može samo onaj tko je doista predan Bogu i u njegovu volju. A posve predan Bogu može biti samo onaj koji je postao malen, jer takvima se, kako smo čuli, u evanđelju, Bog objavljuje.
Ali, da bi ispravno shvatili što znači biti malen, dobro je pogledati što je učinio Isus i što je po njegovu primjeru činio sv. Franjo.
Apostol Pavao ovako govori za Isusa u poslanici Filipljanima: „… On trajni lik Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge…“ (Fil 2,6).
Poznato nam je da je i sv. Franjo sebe „oplijenio“ odrekao se svega što je kao sin bogatog trgovca imao i trebao naslijediti, posve se i javno razvlastio. Najprije je dijelio siromasima, a onda se i doslovno skinuo pred ocem da bi mu vratio sve što je imao od njega.
No prije nego je skinuo odjeću, Franjo je skinuo svoju oholost, taštinu, umišljenost i sve težnje za biti netko i nešto. Evo, to je ono što je potrebno da bi mogli primiti otajstva Kraljevstva nebeskoga. To je uostalom i logično; čovjek koji želi primiti nešto Božje, mora najprije za to Božje u sebi stvoriti prostor. To je i očiti zakon fizike: Ne može se ulijevati voda u već punu posudu, a isto tako ne može se primiti Duha Božjega, ako nam je srce puno sebe i zemaljskih stvarnosti.
Dakle to je put na koji nas poziva Krist, i kojim je sv. Franjo stupao. Postati uistinu malen, tj. ispražnjen od sebe, od svoje napuhanosti i umišljenosti kako bi u poniznosti mogli primiti njegove darove.
Siromašni i ponizni Franjo koji je bio potpuno svučen od sebe i sebičnih interesa, postao je izabrana Božja posuda u koju je Bog mogao u izobilju uliti svoju milost i preko njega obnoviti Crkvu te svjetlom Evanđelja obasjati ondašnji svijet. To je zapravo i bit zavjeta siromaštva, odnosno života bez vlasništva! A i drugih zavjeta: Osloboditi se zemaljskog da bi se moglo primiti nebesko.
No, put do toga oslobođenja, tj. da je Franjo postao i ostao do danas izabrana Božja posuda po kojoj Gospodin svojim Evanđeljem obasjava svijet, nije bio nimalo jednostavan ni lagan.
Spomenuli smo već Franjino iskustvo na La Verni gdje je primio stigme. Ove godine slavimo 800. godišnjicu od tog događaja. Njemu su mu te stigme darovane nakon mučnog iskustva napuštenosti i posvemašnjeg siromaštva, a u isto vrijeme potpunog predanja Božjoj volji. Raspeta Ljubav ga je do srži proniknula i prožela. Franjo jer je gorio od ljubavi za Krista, postaje posve nalik Ljubljenome. Lijepo je u tom smislu govori sv. Bernard: Postaješ ono što ljubiš! Zato se dobro svaki dan pitati: što ja to uistinu ljubim, koji su moji prioriteti? I to ne na teoretski način neko u praksi u konkretnom životu.
Iako je iskustvo Rana bolno, Franji je ono donijelo silnu radost, žar i zanos za ljubljenoga Gospodina. Kristove, pa tako i Franjine rane za mnoge postaju izvor novog života. Da nije tako ne bismo danas bili ovdje i slavili Boga u Sv. Franji.
I na kraju pouka za nas: I naše rane, boli i trpljenja, razočaranja i padovi, mogu biti preobraženi u novi život, i to ne samo za nas, nego i za druge. To je tajna Križa, to je tajna raspetog Krista kojega je Franjo tako neizmjerno ljubio i na kraju mu se posve suobličio. U Franjinoj tajni radosnog trpljenja preobraženog ljubavlju, otkrivamo tajnu radosnog kršćanina. Ljudski je to neshvatljivo i apsurdno, da iz rana može poteći novi život i trpljenje postati radost. Teško je to i nelogično za nas, ali s Kristom je sve moguće. Upravo Franjo, a i toliki drugi sveci potvrđuju to svojim životom.
Poznato nam je kako je Sv. Franjo plakao jer Ljubav nije ljubljena. Pokušajmo zato već od danas više ljubiti i odgovoriti na Božju ljubav svojim životom. Svoje trpljenje i svoje rane stavimo u Kristove rane. Tako će nas On moći ozdravljati, a preko nas ozdravljati i druge.
Predajmo se posve Gospodinu, gledajmo u Njega i poučeni i ohrabreni primjerom sv. Franje, budimo i mi oruđe Božjeg spasenja, ljubavi i milosrđa u današnjem svijetu.
