Skip to content

Bazilika sv. Antuna Padovanskoga

SVETI DUH, ZAGREB

Propuštena prilika

Živeći u tami naših svakodnevnih života, Crkva pred nas stavlja Božju riječ koju, u buci i graji različitih glasova, trebamo prepoznati kao nama upućenu i za nas spasonosnu. Događaj susreta slijepca iz Jerihona i Isusa Krista, njegova molba i ozdravljenje, slika su našeg vlastitog života. Često sjedimo u tami, zaogrnuti plaštem vlastitih granica koje smo postavili za svoju zaštitu, doživljavajući svijet na svoj vlastiti način, ne videći pravu sliku onoga što se nalazi oko nas. Ali bez obzira na sve to, svjesni smo da nam nešto nedostaje, da naš život nije potpun te se nadamo pronaći „ono nešto“ što bi nas promijenilo, ispunilo i dalo smisao našoj egzistenciji. Bez prestanka tragajući u svome životu za nečim više, za ispunjenjem, za onim što nam nedostaje, pronašli smo i susreli se s mnogim stvarima, događajima i ljudima koji su nam pomogli u nošenju tereta života u većoj ili manjoj mjeri, ali ništa nas nije moglo u potpunosti osloboditi i ispuniti. Različite materijalne stvari koje „trebamo“, od onih banalnih do onih većih, od kave svako jutro, preko mobitela do automobila i kuća (i mnogih drugih), ne ispunjavaju nas u potpunosti. Različiti događaji: putovanja, izleti, slavlja, vrijeme za sebe, rad, tugovanja, ne ispunjavaju nas u potpunosti. Različiti ljudi: otac, majka, braća, sestre, prijatelji, poznanici, muž, žena, djeca, radne kolege, slučajni prolaznici, ne ispunjavaju nas u potpunosti. U većoj ili manjoj mjeri, kada pogledamo na svoj život, imamo mnoštvo različitih stvari, događaja i ljudi koji su prisutni i ovdje, ali uvijek idemo dalje, tražimo nešto novo, nešto više, nešto bolje. Kako je rekao sveti Augustin: „Nemirno je srce naše!“. Slijepi prosjak Bartimej slika je svakog od nas. Sjedeći kraj puta, prolaznici su mu, tu i tamo, nešto dali, kako bi mu olakšali teret života, ali mu nisu mogli do kraja pomoći. Ta milostinja, taj novčić koji je s vremena na vrijeme završio u njegovoj ruci jesu upravo stvari, događaji i ljudi u našem životu, milostinja koja nam pomaže preživjeti, ali ne i istinski živjeti. Svi smo mi čuli, kao i Bartimej za Isusa Nazarećanina. Čuli smo da postoji netko tko je iznad svih, netko tko je tako poseban da može ispuniti najveću čežnju moga srca, a ta je „da progledam“, da postanem cjelovit, do kraja ispunjen. Čuli smo, ali nismo učinili korak dalje, korak vjere, da skočimo i potrčimo prema onome za koga smo čuli. Bartimej je imao samo jednu priliku u životu da bude u blizini Isusovoj i da mu može uputiti svoj sljepački vapaj te je tu priliku iskoristio. Mi, s druge strane, čuli smo za Isusa, znamo gdje ga možemo susresti, imamo toliko prilika za uputiti mu svoj vlastiti sljepački vapaj, a ipak odlučimo biti, uz to što smo slijepi, i nijemi. Ako i uspijemo zavapiti, mnoštvo nas brzo ušutka, pa odmah odustanemo. I na takav način propustimo priliku života, ne jednom nego mnogo puta. Naučimo se od slijepog prosjaka Bartimeja prepoznati i iskoristiti priliku koju nam Gospodin daruje svojom blizinom. Odlučimo se na korak vjere, dođimo Isusu i uputimo mu svoju prošnju, svoj sljepački vapaj. Tada će Isus i nama moći reći: Idi, vjera te tvoja spasila!“

fra Filip Pušić, župni vikar