Nema ničega vrijednoga bez žrtve

Rijetko koja riječ u našemu jeziku ima mnoštvo definicija koliko ih ima riječ „ljubav“. Koliko je vas koji ovo čitate, toliko bi vjerojatno bilo pokušaja opisa istog pojma. Malo je onih koji bi ljubav opisali riječju „žrtva“. Općenito smo uništili i tu riječ, izvrćući ju. Žrtva se promatra kao stanje u kojemu nam je netko nešto oteo, ukrao, otuđio; kao stanje oduzetosti, nemoći, tjeskobe i osjećaja pokradenosti. I opet je Sotona tu pobijedio! Jezičnopojmovnim izopačenjima dolazi do iskrivljenosti u razumijevanju stvarnosti.
Žrtva je oduvijek i svugdje predstavljala način pokazivanja da nam je do nečega stalo više u odnosu na nešto drugo. Iz kojega kod razloga; bilo da se radi o žrtvovanjima u poganskim
kulturama (usp. Halloween), Starome zavjetu ili Novome. Danas je žrtva gotovo deplasiran pojam, slično kao i pojam poniznosti, recimo: malo tko uopće razumije što je to.
Jedna od duboko ljudskih sposobnosti je sposobnost sortiranja prioriteta: što mi je bitno, što mi je važnije, što mi je važno, a što nije ni bitno, a – samim time – ni važno. Odrastanje ili – bolje rečeno – sazrijevanje čovjeka očituje se u ispravnome razvrstavanju prioriteta. Nažalost, jako puno ljudi to ne zna dobro činiti i zato se često nalaze u stanjima tjeskobe i depresije jer ih svaka sitnica izbaci iz tračnica.
Život, pak nikoga ne čeka. Natjera nas na razvrstavanje. U nekom trenutku svoga života odabrali smo neku slobodnu aktivnost, srednju školu ili fakultet i morali smo donijeti odluku, bili spremnima za nju ili ne. Dakle, žrtva se veže uz izbore i donošenje odluka, a to se ne događa u pukim prolaznim emocijama koje sijevaju, nego u glavi; u razumu. Kako bismo mogli odabrati fakultet elektrotehnike i biti izvrsnima u tome zanimanju, morali smo žrtvovati sva ostala zvanja; kako bismo se udali za svoga muža i vjerno i sveto živjeli svoj bračni život, morali smo žrtvovati sve svoje „stare ljubavi“, kako bismo se mogli zarediti za svećenika i to zvanje živjeli cijelim srcem, morali smo žrtvovati svoju potencijalnu obitelj, kako bismo bili izvrsnim sportašima ili vojnicima npr., morali smo žrtvovati mnoštvo tuluma, pijanki, neprospavanih noći i živjeti urednim i discipliniranim životom.
Vidimo da u životu nema ničega vrijednoga, nema izvrsnosti bez žrtve. A ljubav? Ljubav je kriterij odricanja i žrtvovanja. Žrtvovati moramo, a prava, zrela, promišljena i autentična ljubav nam kaže što/koga ćemo žrtvovati zbog čega/koga. Zato je ljubav najveći od svih zakona, a žrtva primjer konkretne primjene toga zakona u praksi. Tako se nikada nećemomosjećati zakinutima, nego ćemo razumjeti što, kako i za koga činimo te radosno i požrtvovno živjeti ljubav u svim njezinim načinima ostvarivanja.
fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike