Skip to content

Bazilika sv. Antuna Padovanskoga

SVETI DUH, ZAGREB

Bog će pokazati sjaj svoj – neočekivanost dara

Vjerujem da se ljudi mogu podijeliti na dvije skupine, kada se radi o (ne)očekivanjima: ili vole iznenađenja ili ne vole; ili očekuju previše ili ne očekuju ništa. Slušajući danas proroka Baruha, osjećamo u sebi jednu „svetu napetost“ – iščekivanje pokazivanja Božjega: Bog će se očitovati, otkupit će nas i spasiti. I nije problem čak niti u povjerenju da će tome doista tako i biti, problem je u „kada“ i „kako“. Mi bismo, naravno „odmah i sada“ i „kako mi kažemo, e tako“. Baruh nastavlja optimističnim tonom: poziva da pogledamo „na istok“ – odakle nam izlazi „Mlado Sunce“ – kako će Zaharija kasnije nazvati Isusa – i primijetimo mnoštvo koje se sabire štujući i slaveći Jedinoga Boga. U nama se budi „sveta nestrpljivost“: jao, kako bi bilo lijepo da to bude baš sada!

Evanđelje nam u središte pozornosti stavlja osobu Ivana Krstitelja, „najvećega rođenog od žene“, kako ga jednom sam Isus nazva. Ivan poziva na obraćenje, na pripravnost, na „niski start“ u životu – jer Obećanje Spasitelja ispunjava se pred njihovim očima. Ivan je propovijedao silinom riječi, ali još više poniznošću i svjedočanstvom života. Uvod kojega slušamo u evanđelju danas, pomalo je naporan, ali nije nevažan. On nas, ukratko, želi poučiti da se ispunilo vrijeme za početak Isusova javnoga djelovanja. Ispunjava se očekivano; mnoštvo o kojemu Baruh govori polako se, ali sigurno – okuplja. Povijesne činjenice o svjetovnim vladarima poučavaju nas i o Ivanovoj i Isusovoj (dvojice rođaka) „povijesnosti“: nisu to neki likovi iz „Priča iz davnine“ ili davnine. Ne. To su povijesne osobe koje su obilježile ljudsku, ali i povijest spasenja uopće. Vremenitost i vječnost sastale se u jednoj lozi. Ivana su mnogi slušali, čak i Herod koji mu je kasnije odrubio glavu, ali slušati nije dovoljno ako ne poslušamo, učinimo; ako ne djelujemo. Samo slušanje je sterilno bez aktivne primjene čuvenoga i naučenoga.

Bog nas uvijek iznenađuje, ako smo otvoreni njegovu djelovanju. Ni svijet nije otkupljen onako kako je to većina očekivala. Ni naše probleme i, na prvi pogled, bezizlazne situacije Bog neće rješavati kako mu mi zacrtamo da bi trebao, nego onako i onda te kako i kada bude najbolje za nas i sve naše životne protagoniste.

Danas smo upalili drugu adventsku svijeću: svijeću mira. O, nedostaje li ičega više na ovome svijetu od mira? Koliko je, unatoč revoluciji razuma, pa i duše i duha, još uvijek ratom zahvaćenih područja, društava, srdaca? Zašto se ne možemo jednostavno smiriti? Zato što nam nedostaje poniznosti i krotkosti sluge Isusova, Ivana Krstitelja.

Neka, Gospodine u našim srcima zavlada tvoj mir, utemeljen na istini, pravednosti i milosrđu; vjerujemo da će tada mir kraljevati svugdje oko nas: u Tvojoj Crkvi, u našoj Domovini i na cijelome svijetu!

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike