Život u radosti je otkriti radost u životu

Vrijeme uvijek jednako prolazi, a ljudi s više životnoga iskustva svjedoče kako brže prolazi što smo stariji. Došli smo do sredine došašća i vrijeme je za kratak ispit savjesti: Jesmo li do sada opravdali očekivanja ovoga svetoga vremena? Pohodili barem koju svetu misu zornicu? Uključili se u neku humanitarnu akciju? Učinili nešto kako bismo poboljšali međuljudske svoje odnose? Stavili u fokus Riječ Božju? Izmolili koju krunicu? „Jaka“ liturgijska vremena, napose došašće i korizma, imaju „pripravnički“ karakter, i – ako ih takvima ne iskoristimo – teško da će plodovi onoga za što se, tj. Koga pripremamo – uopće postojati. Neradom se ne mogu očekivati ozbiljni i dugoročni rezultati. Stignemo se još „oda sna prenuti“ i prihvatiti se duhovnoga posla!
Čitajući evanđelje, izravno se susrećemo s djelovanjem Ivana Krstitelja koji poučava različite skupine ljudi. „Što nam je činiti?“ – pitaju ga. Zanimljivo je primijetiti: najprije mnoštvo, zatim carinici pa vojnici. Prvo općenito, zatim konketno i to dvije poprilično omražene i na lošem glasu skupine ljudi. Dolaze, traže, vape; žele se obratiti. Ni za koga nije kasno, ali treba se na vrijeme okrenuti Bogu. Traže poduku, a zatim i konkretne upute.
Ivana Krstitelja su zbog njegovih riječi i djela zamalo proglasili Mesijom, Spasiteljem. Zamislite koja prilika! Da je Ivan bio oportunist, mogao je to ležerno prihvatiti i živjeti dobar život. No i on bi došao pred Boga, a onda – što bi bilo? Danas sigurno ne bi bio svetac, nego primjer većega promašaja od Jude Izdajice. Isus ga tada sigurno ne bi bio prozvao najvećim rođenim od žene, nego jednim od najvećih poraza čovječanstva. Ivan je dobro znao zašto je tu, što treba činiti. Iako se zacijelo, zbunjen, često pitao mnoga pitanja, vjerno je ustrajao u svome pozivu. Što je Ivana činilo najvećim? Njegova malenost, njegova poniznost. A što je poniznost? To je život u istini, u konkordanciji s Bogom.
Treća nedjelja došašća naziva se i radosnom nedjeljom te nosi ružičastu boju. „Gaudete!“– Radujte se! Paljenje treće svijeće došašća nas poziva pitati se: tko/što su moje radosti? To što te usrećuje, veseli i raduje – jako puno govori o tebi. Ne znam jesmo li se ikada pitali kako smo postali to što jesmo; kako smo završili ovdje? Je li nas vrijeme „pregazilo“, a mi bili samo promatrači, publika pred scenom kazališta našega života? Možda nismo sve učinili kako smo planirali, a možda nismo ništa. To sada ionako više nije važno. Osobno, za mene je najveća radost – živjeti. Život je prepun mogućnosti. Pa što i ako se mnoge stvari nisu odvile „prema planu“? Danas se možeš odlučiti živjeti prema Božjem planu, otvoren Njegovoj riječi. Svađe, raspre, razmirice, ponosi, istjerivanja pravde, zamjeranja, neopraštanja – sve su to varijacije na temu gubitka dragocjenoga vremena na Zemlji. Nemojmo ga gubiti, nego vrijeme radosno živimo!
Kada odrastemo, shvatimo dvije stvari: nema puno istinskih radosti u životu i sve u životu je prilika za radost. U koji ćemo se „tabor“ svrstati, koji stav usvojiti – na nama je.
fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike