Susret koji nas dobro preobražava
Vjerujem kako smo tijekom svoga života doživjeli razne susrete. Susrete lijepe, plemenite, obogaćujuće i koje želimo čuvati u srcu do kraja života, ali i susrete ružne, teške, naporne, nelagodne, osiromašujuće i koje bismo željeli, po mogućnosti, što prije zaboraviti. Susreti nas, po svojoj naravi, preobražavaju; ili nakon susreta s nekim postajemo gorima ili boljima – nema između.
U današnjim čitanjima imamo nekoliko susreta: Boga i Abrahama (Abrama), Isusa i trojice učenika: Petra, Jakova i Ivana te Isusa i Ilije i Mojsija. Svaki od tih susreta ostavio je traga na protagonistima. Abraham kao začetnik monoteizma u Judaizmu „povjerova i uračuna mu se u pravednost.“ Mojsije, kao predstavnik Zakona, prvi uspostavlja jasno bogoslužje koje omogućuje razvoj dubljega odnosa s Bogom. Ilija, kao simbol proročke djelatnosti, donosi novo vrijeme Božjeg interventa u svakodnevni život Izabranoga naroda vodeći ga svojim glasom i svojom riječju. I, konačno: Isus kao ispunjenje svih starozavjetnih obećanja, Spasitelj, Mesija i Otkupitelj te apostoli kao njegovi nasljednici i nastavljači širenja Radosne vijesti. Svi ovi susreti na svoj su način preobrazili povijest odnosa Boga i čovjeka.
Uvijek mi je bilo zanimljivo uočiti da se evanđelje Preobraženja Gospodinova smješta u korizmeno vrijeme. Nešto tako svečano, lijepo i sjajno u vrijeme odricanja i pokore. No upravo nam ovo evanđelje ističe da korizma nije (samo) vrijeme odricanja, nego i radosnog iščekivanja. Nemalo važan detalj je da se Isus s apostolima, nakon susreta na gori Tabor, uputio prema Jeruzalemu gdje ga čeka susret s mukom i smrću. Apostolima je ovaj događaj bio važan kako bi ga imali pred očima dok budu Isusa gledali izmučena i raspeta. Mnogi su sveci isticali da je u vremenu kušnje, pustinje i suhoće važno misliti na vrijeme milosti, a u vrijeme milosti na vrijeme kušnje, pustinje i suhoće. Vrijeme milosti nam omogućava „napuniti duhovne baterije“ za vrijeme pustinje, a u vremenu pustinje najviše rastemo i dobro se preobražavamo te se pripremamo za najvažniji susret u našem životu: onaj na kraju života. Smatram da ne treba posebno „zazivati“ ili željeti ni jedno ni drugo vrijeme, nego ih jednostavno i dostojanstveno prihvatiti kako dođu. Svaki susret s Bogom je lijep, a svaki izostanak susreta u vidu Božjega glasa, utjehe i milosti nas podsjeća da vrijeme milosti ne uzimamo zdravo za gotovo.
Nije nevažno kako „ulazimo“ u susrete: s predrasudama, stavovima stečenim na temelju priča i tuđih mišljenja ili otvorena srca sa željom da svakome damo priliku. Nije nevažno niti s kim ostvarujemo susrete, a najmanje je nevažno s kim gradimo odnose. Svaki nas susret preobražava. Na bolje ili na gore? E, to je na nama.
Neka i nas ova nedjelja Božjeg lica, Gospodinova Preobraženja – dobro preobrazi na Njegovu sliku, kako bismo mogli s Njim duhovno rasti i razvijati se te pripremiti za konačni susret.
fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike