Malo čvršće

Evanđelje po Luki koje se čita na Cvjetnicu vodi nas kroz Isusove posljednje trenutke: od njegove posljednje večere, preko Getsemanskog vrta, do razapinjanja. Sve je tu. I izdaja, i zatajivanje, i pranje ruku. Ali ono što u Lukinom evanđelju posebno odjekuje jest tišina i dostojanstvo Krista koji ide do kraja. Ne brani se, ne optužuje, ne povisuje ton. Samo ide. Kao janje pred klanje. Kao Bog koji zna da križ i smrt nemaju posljednju riječ.
Zanimljivo je kako Luka piše. On ne viče, nego bilježi s nekom unutarnjom blagosti. Kao da zna da je čudo preveliko da bi ga se vikom najavilo. Možda smo prečesto slušali ovo evanđelje, pa ga više ne čujemo. Možda smo već navikli na dramatičnost Cvjetnice, pa više ne osjetimo grč u duši kad Petar zaplače nakon što tri puta zaniječe Isusa. Ali vrijedi učiniti korak unatrag. Vrijedi se iznova prepustiti ovom izvještaju, ne kao nečemu što se zbilo davno, nego kao onome što se i danas zbiva u nama.
Jer svatko od nas zna za svoje Getsemanije. Svatko zna što znači klečati u tami, tražiti odgovore i ne čuti ništa osim tišine. I svatko zna koliko je teško reći: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ U toj rečenici sabrana je sva vjera. I sva borba. To je rečenica koja boli, ali i koja otvara vrata spasenju.
Ponekad nam se čini da je križ kraj. Da su razočaranje, izdaja, patnja i smrt zadnje riječi svijeta. Ali Isus nas uči drugačije. Cvjetnica nam ne daje jeftinu utjehu, ne govori da bol nije stvarna, niti umanjuje težinu patnje. Ona nam pokazuje Boga koji je prošao kroz sve to. Boga koji je osjetio krvavi znoj. Boga koji je bio sam, izdan, odbačen. Ali i Boga koji je u svemu tome ostao vjeran do kraja. I u tome je snaga Cvjetnice. Ne u tome da nas poštedi križa, nego da nas kroz križ provede.
U toj muci, nevjerojatna je Isusova šutnja. On koji bi mogao pozvati legije anđela, koji bi mogao pred Herodom izvesti čudo, koji bi mogao pred Pilatom dokazati nevinost – ne čini ništa od toga. Samo šuti. Ta šutnja nije poraz, nego svjesna odluka. Bog ponekad šuti jer zna da riječi ne mogu dosegnuti dubinu koju može doseći žrtva. A Isusova žrtva nije čin očaja. To je čin ljubavi.
Možda smo u životu tražili i još uvijek tražimo Boga u čudima, u velikim znakovima. Ali Cvjetnica nas uči da ga potražimo i pronađemo u slabosti, u slomljenosti, u muci. Na licu umirućeg, u suzama napuštenog, u tišini čovjeka koji više nema snage ni za molitvu. Tamo gdje ljudski govor staje, tamo Bog progovara svojim najdubljim jezikom. U tome je i naša utjeha. Ne u tome da ćemo izbjeći muke, nego da nismo sami dok kroz njih prolazimo. Krist koji je ušao u Jeruzalem znajući kamo ide, Krist koji je prolio znoj, krv i suze, Krist koji je izrekao riječi oprosta s križa — on ide s nama. Ne da nam sve bude lako, nego da ne izgubimo smisao kad postane teško.
I zato, kad sljedeći put budemo držali maslinovu grančicu u ruci, možda ćemo je držati malo čvršće. Ne kao simbol prolazne radosti, nego kao znak vjere u Boga koji je prošao kroz tamu i u njoj zapalio svjetlo. Cvjetnica nije samo uvertira u Veliki tjedan — ona je podsjetnik da često put do uskrsnuća vodi upravo kroz križ.
I možda je upravo tu naša prilika — ne da budemo savršeni, nego da budemo prisutni. Da ostanemo uz Krista, makar u šutnji, makar nespretno, makar s tugom. Jer on nikad nije tražio savršenstvo. Samo srce koje ne bježi. Nego srce koje ostaje.

fra Filip Pušić, župni vikar