Jedno, isto, jednako i jedinstveno

Nalazimo se pri kraju uskrsnog vremena. Proslavili smo svetkovinu Gospodinova Uzašašća na nebo kojom nam je Isus obećao da će uvijek biti s nama i pokazao nam za čim treba težiti i kamo usmjeravati pogled hodeći ovom Zemljom. Danas smo svjedoci Isusove molitve Ocu za jedinstvo i ljubav među nama. Ovaj Isusov vapaj Ocu odjekuje kroz stoljeća i čini se još nedosegnutim izazovom za svakoga od nas.
Ima tu mnogo pojmova kojima bismo se danas mogli „poigrati“. Isus moli da budemo jedno, ali zna da međusobno nismo isti, iako smo jednaki, a opet jedinstveni. Jednaki u dostojanstvu pred Bogom, jednaki u vrijednosti i po važnosti; za svaku (ali baš svaku) dušu Krist je prolio svoju Predragocjenu Krv koja istu tu svaku ljudsku dušu čini neprocjenjivom. Međutim, nismo nikako isti: niti po fizičkom izgledu, niti po talentima, niti po životnom iskustvu; dakle, jedinstveni smo. No to nas ne smije spriječiti da budemo – jedno. Riječ „zajedno“ – za-jedno, nam najbolje približava Isusovu današnju misao.
Kada smo kao vjernici okupljeni oko Jednoga, oko Krista, tada se i trudimo za-jedno, borimo za-jedno i živimo za-jedno, bez obzira na međusobne razlike!
Ipak, snažno naglašavanje međusobnih različitosti u našem društvu, dovelo je do stanja (pa i u Crkvi) da, pod svaku cijenu, moramo naći što više razlika među sobom. To me podjeća na one sličice iz novina „pronađi razlike“ i adrenalin koji „udari“ kad počnemo te razlike uočavati. Forsira se spomenuto na svim razinama: umjetničkoj, ekonomskosocijalnoj, modnoj pa čak i duhovno-teološkoj. Mora se biti drugačijim; kako god, ali mora! I to ide dotle da, na kraju – u borbi za tim da budemo originalni pod svaku cijenu, postajemo obične kopije jedni drugih. Dakle, forsiranje ne vodi nikamo. To se često najbolje vidi u raznim suprotstavljanjima mišljenja ili rasprave radi rasprave. Najsvježiji slučaj je ime novoga pape. Ima tu more primjera.
Ono što katolici ne razumiju je činjenica da za naše minorne raspravice nikoga zapravo nije briga, a mi se međusobno podavismo; što uživo, što po društvenim mrežama. I sramotimo sebe i ugled Crkve. Je li to jedinstvo o kojemu Krist govori? Daleko je to od toga. „In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas.“ – reče davno sveti Augustin: „U nužnome jedno, u dvojbama sloboda, u svemu ljubav.“ Naravno, uvijek je diskutabilno što je nužno, što dvojba, ali nikako nije podložno raspravi da u svemu mora vladati ljubav.
Sigurno je da je u jednom kratkom razmatranju posve nemoguće iscrpiti pojmove istoga, jednoga, jedinstvenoga i jednakoga, ali svakako nas u svemu mora pokretati dobrohotnost koja je prvi stupanj istinoljubivosti i ljubavi. Tada ćemo ispuniti Isusovu
želju i biti kvalitetnim odgovorom na Njegovu molitvu Ocu.

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike