Veliki petak – tišina kao znak novog rađanja

Na Veliki petak vjernici su uronili u najtiši i najpotresniji dan crkvene godine – dan u kojem Crkva ne slavi Otajstva, nego stoji pred otajstvom Kristove muke i smrti, u šutnji koja govori više od riječi. To je dan ogoljenosti: oltar je bez ukrasa, zvona šute, a pogled vjernika usmjeren je prema križu – znaku koji više nije samo simbol patnje, nego objava ljubavi koja ide do kraja.

U poslijepodnevnim satima, u 15.00, kada se Crkva spominje časa Kristove smrti, u Bazilici sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i u Župi sv. Maksimilijana Marije Kolbea na Bijeniku moljen je križni put. U Bazilici su pobožnost predmolili fratri, vodeći okupljene kroz postaje Kristove muke, dok su vjernici u tišini i sabranosti pratili Isusa na njegovu putu prema Kalvariji. Taj hod, obilježen riječju, pjesmom i šutnjom, postao je prostor osobnoga susreta s Raspetim, ali i prepoznavanja vlastitih križeva u svjetlu njegove ljubavi.

U večernjim satima u Bazilici je slavljen Obred Velikoga petka koji je predvodio župnik i rektor Bazilike sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, fra Ivan Marija Lotar, dok je na Bijeniku Obrede predvodio župni vikar, fra Filip Pušić. To slavlje, jedinstveno u liturgijskoj godini, sastoji se od triju snažnih cjelina koje postupno uvode vjernika u dubinu Kristove žrtve.

Obred započinje u tišini: svećenik se prostire pred ogoljenim oltarom, a zajednica kleči. Taj čin nije samo gesta, nego vapaj – priznanje da pred otajstvom križa čovjek nema što reći, nego samo može pasti ničice pred ljubavlju koja ga nadilazi. Slijedi služba riječi, u kojoj se naviješta muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu. Riječ Božja ne ostaje pripovijest o prošlosti, nego postaje živa stvarnost koja zahvaća sadašnjost: Krist ponovno stoji pred čovjekom, ponovno je osuđen, ponovno nosi križ – i ponovno ljubi do kraja. Sveopća molitva koja slijedi širi srce Crkve na cijeli svijet: moli se za Crkvu, za papu, za sve službenike oltara, za vjernike, katekumene, za jedinstvo kršćana, za sve ljude dobre volje, za potrebite i one koji trpe. Na taj način Crkva pokazuje da Kristova smrt nije zatvorena u uski krug, nego obuhvaća svakoga čovjeka. Središnji trenutak slavlja jest klanjanje križu. Križ se postupno otkriva i podiže pred narod, a vjernici mu pristupaju s dubokim poštovanjem. To nije klanjanje predmetu, nego Onome koji je na njemu dao život. U tom susretu mnogi prepoznaju vlastitu bol, ali i nadu – jer križ, premda znak smrti, već nosi klicu uskrsnuća.Posljednji dio obreda je Sveta pričest. Premda se toga dana ne slavi sveta misa, vjernici se pričešćuju posvećenim hostijama od prethodnoga dana, čime se pokazuje nerazdvojiva povezanost Velikoga četvrtka i Velikoga petka: euharistija i križ jedno su te isto otajstvo ljubavi.

Nakon obreda, vjernici su se zadržali u osobnoj molitvi pred Božjim grobom, koji je i ove godine u Bazilici bio uređen posebnom brižnošću. Autor Božjega groba je gospodin Ante Čulo, čiji je rad unio snažan vizualni i duhovni naglasak u prostor molitve. Tradicija uređivanja Božjega groba duboko je ukorijenjena u pobožnosti našega naroda: ona ne želi samo prikazati Kristov grob, nego pomoći vjerniku da zastane, da bdije, da u tišini razmatra otajstvo smrti koja nije kraj, nego prijelaz.

U toj tišini Velikoga petka, između križa i groba, Crkva ostaje u budnom iščekivanju. Sve je dovršeno – ali još nije objavljeno. Ljubav je otišla do kraja – ali njezina pobjeda tek treba zasjati. I upravo u toj napetosti, između tame i svjetla, rađa se nada koja ne razočarava.

Fotografije: Vlado Badrov